- Autor: Milan Ružić

Prvo smo imali klipove o Srebrenici koje je, kako kažu, sponzorisao Haški sud, pa zatim film o Srebrenici (naravno politikantski), a sada i predstavu o Srebrenici usred Beograda. Predstava „Srebrenica. Kad mi mrtvi ustanemo“ počela je obraćanjem reditelja (ujedno i glumca) Zlatka Pakovića obučenog u krvavu mantiju. U ovu predstavu su ubačene izjave vladike Nikolaja Velimirovića, zatim svjedoka na Mladićevom suđenju i još hiljadu nespojivih stvari, a pod patronatom Helsinškog odbora za ljudska prava. Predstava je najavljena kao „prva pozorišna predstava u Srbiji koja ističe važno pitanje za društvo u Srbiji danas – priznanje genocida u Srebrenici“. Mediji, naravno, nisu previše pratili ove stvari, jer ne žele da se izlože tome da ih neko nazove nacionalističkim (misleći na šovinističko i nacističko), ali ono što najviše zabrinjava jeste upravo to da se u sva tri ova projekta kao noseći stubovi pojavljuju upravo srpski glumci. Da ne povrijedimo njihovo odsustvo patriotizma, reći ćemo glumci iz Srbije. Ono što treba znati jeste da svaki poznati glumac svojim postupkom nosi veliku odgovornost, jer nikoga nije briga šta oni lično misle, već to što se izrečeno usko vezuje za slavu koju posjeduju. Dakle, ako glumac, kako svi oni pravdaju ove postupke, ima potrebu da se izvini za neki zločin (nikako genocid, jer ga nismo činili), neka izađe sa tim izvinjenjem u novine i u svoje lično ime. Međutim, oni to ne rade. Zašto?

To ne čine, jer njihovo mišljenje u tom slučaju ne može da se naplati, kao što to može kroz projekte u kojima igraju. Toliko je jednostavno. A ako misle da igranjem u politikantskim projektima nekoga mire, varaju se. Oni tim mirenjem svađaju. Nisu učestvovali u ratu, nisu ubili nikoga, nisu im zločinci rodbina, pa ne vidim zbog čega bi se izvinjavali.

Naš narod je, dragi umjetnici (a žao mi je što tu riječ moram iskoristiti), bio žrtva genocida otkako postoji. Veliki svjetski naučnici i umovi dokazali su više puta da genocid nije učinjen u Srebrenici, ali vi više volite da vjerujete lokalnim kvazinaučnicima upregnutim u isti onaj fijaker revizije istorije u koji ste upregnuti i vi, nažalost svojevoljno.

Na tim prostorima bijesnio je rat. Rat nije bio nešto što smo mi započeli ili u čemu smo željeli da učestvujemo. Rat dolazi kao kulminacija pogrešnih političkih odluka u određenim istorijskim okolnostima. Stoga, ne mogu Srbi biti krivi za ratove i za sva stradanja, iako vjerujem da se ta mantra dobro plaća, ali to ćete vi znati bolje. U svakom ratu postoje zločini i zločinci na svim stranama. Prestanite da govorite o tome kako smo mi zločinci, a drugi žrtve.

Srpski narod je oduvijek živio od časti, jer ništa drugo nije u tim lomovima istorije ovdje ni bilo za pojesti, pa smo se njome hranili. Od naroda koji je ginuo da bi spriječio sramotu, uz vašu nesebičnu pomoć, stigli smo do naroda koji živi za to da se osramoti. Ovdje je svaki udar na sebe pun pogodak. A nije bilo tako do prije neku deceniju. Sada živimo u državi u kojoj nije obožavan onaj koji je pošten, koji je nešto postigao u životu i donio svom narodu na čast, već onaj koji se „snalazi“, onaj ko što više postigne samo za sebe i onaj koji da bi to postigao, mora na svoj narod da pljune. Ali znajte, to nije slika vašeg naroda, nego vas. Pljujete na sebe. Ako hoćete pomirenje, evo vam pomirenja – pomirite se sa činjenicom da svojim postupcima koje nazivate umjetnošću (tačan naziv je političarenje za sitninu), ispredate uže koje će se koristiti za vješanje vašeg naroda od strane onih koji vam pune džepove, kao što su punili i kovčege tijelima vaših predaka. Mi nismo narod koji je činio genocid, već onaj nad kojim je genocid često činjen. Mi smo onaj narod koji je na sve svoje muke najčešće odgovarao molitvom, a ne kamom, žicom, šilom, bajonetom, čekićem, jamom ili puškom. Mi svoje uspjehe dugujemo Bogu i pred Njim ćemo svoje grijehe okajati koliki god da su. Oni svoje uspjehe duguju marketingu. Bog ili marketing, dragi umjetnici? Bog ili marketing? Izaberite još jednom.

iskra.co

---