Sa najmanje dvije strane čujemo panične pozive da popis u Crnoj Gori bude odložen, a njegova metodologija izmijenjena. Katastrofična argumentacija pokazuje bar dva osnovna motiva onih koji ovu kampanju pokreću.

Prvi se boje da bi popis mogao otkriti da u Crnoj Gori živi previše Srba. Oni sa naivnom egzaltacijom pojašnjavaju kako je u interesu ljudskog roda da Srba u Crnoj Gori bude što manje, tek toliko da bi ih neka buduća, savršena država mogla mirno i sistematski obespravljivati. Izbore od 30. avgusta ovi predstavljaju kao nekakav trik i čaroliju poslije koje su se „ispravni Crnogorci” za trenutak toliko zbunili da su postali Putinovi zombiji i klonovi statista iz filmova Veljka Bulajića. Sada – nadaju se profesor Tara, šef crnogorske agenture u Beogradu, baš kao i vitezica Velereda Kralja Tomislava koja braneći se od Srba usred Beograda promoviše jedan istinski šovinizam – dolazi do otrežnjenja. Ako se pak dobri Crnogorčani ne otrijezne, Srba će „biti preko 40 odsto” pa će država postati „srpska” i onda je zaista gotovo, u šampionki evropskih integracija, najmlađoj članici NATO-a, bastionu borbe protiv Pravoslavlja i Islama, nastupiće vjekovi tame.

Prije svega srpski narod i njegove stranke moralni su pobjednik prethodnih izbora i ništa više od toga. Poslije vjerskih progona, bez istinske podrške iz inostranstva, srpske stranke su uspjele da se ujedine i oko sebe okupe srpski narod Crne Gore. Zajedno sa saveznicima iz crnogorskih stranaka koje nisu antisrpske, dobile su 45 odsto glasova izašlih birača – 2.000 manje nego što je njihova opcija dobila na referendumu iz 2006. godine.

Do promjena je, ipak došlo, i to iz tri razloga. Prvi i najvažniji sadržan je u činjenici da postoje proreformske i procrnogorske stranke koje smatraju da su im prioritet reforme i poboljšanje životnog standarda (umjesto konstrukcije crnogorske nacije i asimilacije srpskog naroda), na drugoj strani režim je prestario pa je počeo iznutra da se raspada, nažalost tek nakon što je Crnu Goru podijelio, zadužio i privredu upropastio, treći razlog je epidemija korone, koja je onemogućila dosadašnja opravdanja izbornih manipulacija s glasovima dijaspore. Dakle, pobijedila je demokratska Crna Gora koja je pokazala da režim DPS-a ipak nije veći od države. Međutim, čak i ako bi se na popisu pokazalo da Srba ima preko 50 odsto u ukupnom stanovništvu, dok srpski jezik govori preko 60 odsto, stvari se za državnost Crne Gore ipak ne bi promijenile. Ni u Crnoj Gori, ni u Srbiji ne postoji pokret za ujedinjenje, a za svaku promjenu statusa Crne Gore, njenog ustava ili osnovnih pravaca spoljne politike, potrebna je ogromna većina. Uostalom, zar već sama činjenica da u Crnoj Gori nema nacionalne većine i da Srbi čine najmanje trećinu stanovništva, ne nameće pitanje ravnopravnosti. Šta će nekome popis ili referendum da bi uživao osnovna i nesporna prava koja narodi sa znatno manjim udjelom u ukupnom stanovništvu odavno uživaju u Bosni i Hercegovini, Švajcarskoj, Belgiji, Španiji, Sjevernoj Makedoniji, Libanu...

Pa u Sjevernoj Makedoniji Albanci čine 25 odsto stanovništva, pa drže polovinu vlasti u zemlji. Pošto je propisano da takva prava uživa nacionalna zajednica koja čini najmanje četvrtinu stanovništva RSM, a tamošnji Albanci se u velikom broju iseljavaju, onda su oni nasilno spriječili prošli popis, tako što grupe razbojnika rastjeruju popisivače u albanskim sredinama. Svoja ogromna prava, bojkotujući popis, brane i Albanci na jugu Srbije. Crna Gora je jedinstvena po tome što njena, do sada, najbrojnija nacija pokušava da ospori, izmijeni ili makar odloži popis. Pritom, ne kažu da istraživanja političkog opredjeljenja pokazuju da raste popularnost stranaka nacionalnih manjina. Raspad DPS-a doveo je kratkoročno do takvog fenomena. Da li će u nedostatku režima i njegov nacionalni projekat ostati uskraćen za podršku većeg značajnog dijela manjina koje su se do sada možda izjašnjavale kao Crnogorci?

Drugi motiv za odlaganje nije očuvanje „državotvorne crnogorske nacije” već, naprotiv, njeno relativizovanje. Napori pojedinih političkih faktora iz opozicije da popis bude odložen, a da kasnije bude relativizovano nacionalno izjašnjavanje (tako što bi odustali od ankentnog popisa ili jednostavno isključili samu mogućnost nacionalnog izjašnjavanja), u nadi da će tako biti obnovljen crnogorski državni, religijski i regionalni identitet koji ne isključuje ali ni ne podrazumijeva pripadnost i srpskom narodu, ukoliko bi i bili uspješni, vodili bi samo ka farsičnom ponavljanju istorije.

Zato treba raditi po zakonu, po već prihvaćenim principima, u zakazanim rokovima i onako kako rade drugi balkanski narodi. To je u interesu ravnopravnosti i demokratije.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---