- Piše: Mirjana Jančovska

Moje najljepše godine obilježio je rat. Počeo je kad sam imala 18, a traje, evo, i danas kada imam 47. Traje na ovaj ili onaj način, ali, traje i dok ovo pišem, možda gore nego ikad.

O Prvom svjetskom ratu učila sam u školi, a kasnije i iz knjiga i literature po sopstvenom izboru, dok sam o Drugom svjetskom ratu, pored školskog obrazovanja i slobodne literature, slušala od pokojne bake, koja je preživjela i glad i smrt članova najuže porodice i spaljivanje seoske crkve u koju je išla kao djevojčica.

Treći rat doživjeh lično. Nije svjetski, a ne bih ga nazvala ni bratoubilačkim, jer nam je bratstvo i jedinstvo bilo više nego lažno, pa samim tim nismo ni bili braća. A ako bih morala nekako da imenujem rat devedesetih, s ove tačke gledišta, taj period bih nazvala „rat u vrijeme kada je Milo bio Srbin”.

I ne bih se latila pera, jer sam vjerovala da je na temu „mijenjanja vjere za večeru” već mnogo rečeno, čak do te mjere da je i mučno pisati o tome, da se ne usudiše, na Cvijeti, da nam opkole svetinje i mjere propisano rastojanje, u doba ove vrlo misteriozne pandemije, u milimetar.

Dešavanja na Cvijeti vratiše me daleko unazad. Ne samo u ratno doba devedesetih i u lična iskustva, nego u vrijeme koje su obilježili domaći izdajnici, „Crveni Hrvati”, u doba Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije koji su ostali zapamćeni kao „crnogorske ustaše”, a čija se nedovršena djela pokušavaju zaokružiti u današnje vrijeme.

Jedno je kad Hrvat napada Srbe, a nešto sasvim drugo kad to rade Srbi iz Crne Gore, pravoslavci, kojima je jedini cilj satiranje svega srpskog, pa i progon Srpske pravoslavne crkve gdje god da se ona nalazi.

Nekako u isto vrijeme kada je Crna Gora bila u ratnom okruženju, na Cetinju je ustoličen mitropolit Amfilohije. Teško vrijeme za nas koji preko noći ostadosmo bez krova nad glavom, ali i za mitropolita, pred kojim je bio veliki zadatak, da oboži Crnu Goru, poharanu komunističkom ideologijom. I mi i on imali smo samo jedno, vjeru u Boga da ćemo uspjeti.

Taman kad je sve krenulo uzlaznom putanjom, Đukanović, Srbin iz Rastoka, iz slobodarskog Nikšića koji je baš u vrijeme poslednjeg rata dao veliku podršku bratskoj Hercegovini, preobrazi se u dukljanina.

Mi koji smo njegovi savremenici dobro znamo da dukljanstvo nije crnogorstvo, već koncept antisrpske Crne Gore, što eksplicitno podrazumijeva promjenu kompletne nacionalne istorije, pisma, jezika, kulture, tradicije, Crkve pa i vjere ili, bolje rečeno, promjenu kompletne nacionalne svijesti pa i samog pamćenja.

I srpstvo i crnogorstvo su naš identitet, dok je sve drugo, poput dukljanizma, nipodaštavanje i gušenje vaskolike Crne Gore.

Više nego sramnim činom privođenja mitropolita na Cvijeti pokazali ste da vam ništa nije sveto, da ste izrodi svojih predaka, a zastiđe potomaka.

Imajte u vidu da nas niste zastrašili nikakvim virusima. Mislili ste da ćemo, nakon što smo dovedeni do nečega što možemo nazvati životarenjem neprimjerenim ljudskom dostojanstvu, odustati i od Boga. Ne trudite se, neće vam uspjeti!

Kako reče naš mitropolit Amfilohije: „Bog nam je dao kičmu da stojimo uspravno, a ne da puzimo”. Budite uvjereni da smo uspravniji nego ikad!

Od rata do rata, iz nesreće u nesreću, nikada nikome nije uspjelo da nas odvoji od vjere u Boga i spasenje.

Ako je ovaj sramni čin put golgote na kojem se našao naš mitropolit Amfilohije uoči Velikog petka, znajte da ćemo ga slijediti, a onda se čuvajte Vaskrsnuća... jer Crna Gora nije geto za Srbe, a ponajmanje će biti Aušvic.

Velika je greška nepromišljeni korak koji ste napravili na katolički Uskrs.

Privodeći mitropolita i sveštenstvo glumili ste Pavelića, iako ste zaboravili da šah ne igrate zbog šahovnice, ali, evo, ima nas da vas podsjetimo.

Kao neko ko voli Crnu Goru jednako kao i rodnu Hercegovinu, savjetujem da se ubuduće ne igrate firera niti Trećeg rajha, već da se dozovete pameti i resetujete na devedesete, kada ste našem, a i vašem mitropolitu ponizno ljubili ruku. Vjerujte, bolje vam pristaje!s

---