- Piše: mr Bojan Vukčević

Sam naslov i dovođenje u vezu maršala i doživotnog predsjednika SFRJ i Svetog pisma na prvi pogled djeluju veoma oprečno. Kao kad pomiješamo vodu i ulje u kandilu i vidimo jasnu granicu jednog i drugog. Međutim, da li je to baš tako? Onome ko se malo dublje unese u materiju socijalizma i ranohrišćanske zajednice u Jerusalimu ove ideje mogu djelovati veoma slično. U stvari ne slično već identično.

„U jedan dan Sveti apostol Petar krsti oko tri hiljade duša i oni ostaše zajedno da žive i kao što se opisa, Djela Apostolska, glava 2,44-46 A, svi koji vjerovahu bijahu zajedno, i imahu sve zajedno. I tečevinu i imanje prodavahu i razdavahu svima kao što ko trebaše. I svaki dan bijahu jednako jednodušno u crkvi, i lomljahu hljeb po kućama, i primahu hranu s radosti i u prostoti srca”.

Dakle iz ovoga vidimo da je ubrzo po vaznesenju Hristosovom i po propovijedanju apostola, ideja jednakosti i nemanja individualne imovine zaživjela. Bezmalo skoro dva milenijuma prije Marksa i Engelsa. Mi koji smo živjeli u vremenu Titovog socijalizma u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji imali smo tu sreću da u neku ruku osjetimo i blagodeti ove ideje. Živjeli smo skoro svi manje-više jednako. Državni stanovi, radničke plate, zajednički roštilji, kamp naselja na moru, ručno sklepane sanke za zimu, i bilo nam je dobro. Ideja socijalističkog uređenja teoretski je bila odlična, a ona se sastojala u tome da se gradi otpor prema privatnoj svojini i da se sve materijalno učini zajedničkim i da se koristi prema potrebama svakog od nas. U principu svima sve, i po potrebi koristiti. Ideja dobra, ali primjena komplikovana.

Ljudi kao ljudi, različiti i neskromni, htjeli su zajednički ćup u što manjoj mjeri, a kašiku kojom zahvataju iz ćupa što veću. Tako smo došli u situaciju da upravo oni koji su promovisali jugoslovenski socijalizam i oni koji su bili njegovi nosioci budu i njegovi glavni rušitelji. Tako su oni prvi za sebe prigrabili buržujke i bunde, vile i limuzine, položaje i penzije dok su u isto vrijeme sprovodili nacionalizaciju imovine, pa čak i viškova hrane. A ko se opirao? Znalo mu se. Kazna!

A kakva je bila jednakost u jerusalimskoj zajednici? Da li je i tamo bilo kažnjavanja ukoliko se ne poštuje taj takoreći apostolski socijalizam, iako ne znam da li bi taj naziv bio adekvatan? Djela Apostolska, glava 5: „A jedan čovjek, po imenu Ananija, sa ženom svojom Sapfirom prodade njivu. I sakri od novaca sa znanjem i žene svoje, i donesavši jedan dijel metnu apostolima pred noge. A Petar reče: Ananija! Zašto napuni sotona srce tvoje da slažeš Duhu svetome i sakriješ od novaca što uze za njivu? Kad je bila u tebe ne bješe li tvoja? I kad je prodade ne bješe li u tvojoj vlasti? Zašto si dakle takovu stvar metnuo u srce svoje? Ljudima nijesi slagao nego Bogu. A kad ču Ananija riječi ove, pade i izdahnu”.

Dakle, kao što vidimo i u vrijeme ranog hrišćanstva nepostupanje po ideji dobrovoljnog življenja u socijalizmu bilo je kažnjivo. Ne robijom ili prisilnim radom već smrću. Čitalac ovog teksta, ukoliko je zaintrigiran ovim pisanjem, može uzeti Sveto pismo i vidjeti šta se dalje dešavalo sa ženom ovog Ananija i kako je ona odgovorila na pitanje apostola Petra, kao i o njenoj sudbini.

A ljudi kao ljudi, i tad i sad. Da li bi nam bolje bilo kada bismo bili stvarno iskreni? Da li bi nam bolje bilo da smo i u vremenu Titovog socijalizma bili stvarno iskreni umjesto što smo bili nepošteni? A jesmo li bili nepošteni? Jesmo. Znali smo otići u fabriku i potpisati se, a onda preko ograde preskočiti, znali smo vući kućama iz iste te fabrike i djelove i cijevi i repromaterijal koji i sad nalazimo po podrumima i tavanima. Umjeli smo uzeti i po više stanova, a da u isto vrijeme bližnji naš grca kao podstanar. Zauzimali smo radna mjesta i otvarali beskonačna bolovanja dok su drugi bili nezaposleni. Je li nam sve to bilo blagosloveno? Nije.

Drugi aspekt Titove Jugoslavije je komunističko uređenje države koje je stvarno u suprotnosti sa načelima vjere i Svetog pisma. O tome bi se tek moglo nadugačko i naširoko pisati, ali probaću u svega par rečenica da dam osvrt na to vrijeme i povučem paralelu sa današnjicom. Tačno je da komunizam negira vjeru i tačno je da je to bila ideja Komunističke partije Jugoslavije koja je tu ideju uvezla iz SSSR. Tačno je, takođe, da su tu ideju nosili naši očevi i đedovi, i da su je zagrlili i više nego što se očekivalo od krštenog naroda. Tačno je i da je bilo konfiskacije imovine, pa i crkvene imovine u korist države i zadruga, ali je jednako tačno i da, s izuzetkom prvih poratnih godina, nije bilo zabranjeno ispovijedanje vjere. Skloni smo da se vadimo i krivicu svaljujemo na drugoga, ali budimo pošteni makar sad pa recimo sebi da nismo htjeli Crkvu i da nismo htjeli Boga. Budimo korektni prema Titu makar toliko da kažemo da je gospodin u odnosu na ove koji vladaju nama upravo sada. Je li otimao od Crkve? Jeste. Ako je trebalo potopiti manastir, on to uglavnom nije radio već je ulagao ogromna novčana i materijalna sredstva za preseljenje tih objekata. Podsjetiću na divovske projekte preseljenja manastira Pive i Kosijereva. A da li je mogao bez toga taj autokrata? Mogao je i to veoma lako. Daleko je bio od idealnog vladara po pitanju vjere, ali ni njegov prethodnik kralj Aleksandar nije bio presjajan. Sjetimo se krvave litije 1938. godine.

I dok kunemo Tita i zatucamo ga u kamen, a u stvari ne možemo ni da okrečimo ono što je on sagradio, ovi novi još ne uspijevaju da rasture ono neokrečeno, a po pitanju Crkve nemam šta reći bez – Bože pomozi. Garantujući prava privatne svojine, ne samo da ne vraćaju Crkvi ranije oteto nego oduzimaju trajno i ovo što je sabrano. Dostojni sinovi svojih očeva.

I za kraj pade mi na pamet uzrečica jednog sveštenika iz zlatiborskog kraja Milana Smiljanića, koji je bio čak i ministar poljoprivrede u Vladi Socijalističke Republike Srbije: „Tita volim, a Bogu se molim”. Tito nije bio sjajan, naš vladika Amfilohije često kaže da nama vlada brozomora i mogu se i složiti s njim, ali evo novo vrijeme izrodi nove vladare, pa vjerujem da je i naš mitropolit revidirao stav da je Tito bio najgori. Tito je u Vladi imao i protojereja Smiljanića, a neke Vlade u državama gdje je Srba i 70 odsto u Vladi nemaju nijednog Srbina.

---