- Piše: Milutin Mićović

Nema je, a ima je. Nevidljiva, a pojede džigarice, posebno pluća. Uzima čojeku vazduh, a ne da se vidjeti. Zlo i naopako nosi u svom programu, a niko da ga dešifruje. Aplicirala je kod nevidljivog šefa. Ima puno rezervnih programa, koji su na razmatranju. Ne zna čovjek, ni narodi, ni čovječanstvo, kakva mu sve rđa o glavi radi. Nigdje i ništa, hoće da pojede sve, i još da mu je malo. Zaručnica crnog đavola, prepredena Korona, tek nam je nešto o ovom programu rekla, preko svojih izaslanika. Ima pandemijske ambicije!

Pandemije, inače, imaju karakter totalitarizma! Organizovano rade na totalnom pokoravanju i kontroli čovjeka, kroz nagrizanje njegovog zdravlja, širenje straha od smrti, i na kraju kroz sijanje smrti i žnjetvu smrtnika. Moćna sjenka pandemije otvara i druga pitanja: šta je uzrok, zbog čega je sad baš došla, da li njena kazna izvršava neku pravdu? Iz ovog kruga dubljih pitanja čovjek sam i ne može da izađe, pa ćemo ih zasad ostaviti po strani.

Pitanja koja nam se prije tih, teško sagledivih, nameću jesu nešto elementarnija: naime, kako sarađuje vlast (naše i svjetske vlasti) sa diktatom pandemije? Kako pandemija sarađuje s vlastima, u uspostavljanju totalne i totalitarne kontrole nad nesrećnim čovjekom? A to svako, ko ima i najmanje zrnce slobode, može da primijeti. Nećemo, naravno, da upadnemo u jednosmjernost, pa da kažemo da je pandemija dobrodošla vlastima da još više unize čovjeka. Delikatnost je u tome što briga za čovjeka može da izražava i svoj totalitarizam – humanistički totalitarizam. Prije desetak godina Noam Čomski je ironično okaraterisao američke vojne pohode na Bliski istok kao „militaristički humanizam”. Jer jedno je javna priča o uvođenju demokratije, skidanje despotskih režima, a drugo je razaranje država, naroda, i pljačke njihovih resursa.

Te dvije strane stvari (koje smo gorko iskusili u vrijeme NATO bombardovanja) kada se uvežu postaju nezgodne. Jednom te rukom vlast štiti, drugom davi (i štiti te, da bi te lakše udavila). Treba imati na umu složeni kontekst – da totalitarizam može da se projavljuje kao humanizam. Ja se divim našim vlastima kakvu opsežnu brigu vode za svoj narod, i hvala im. Ali treba obratiti pažnju na rječnik i ton. Apstrahujte za momenat sve drugo – slušajte rječnik i ton, koji bi se mogao svesti na poruku: SLUŠAJTE (NAS), INAČE NIJESTE PATRIOTE, IZLAŽETE SEBE I DRUGOG SMRTNOJ OPASNOSTI. „Ostanite doma” (jer ste potencijalni bolesnici). „Perite ruke” (jer ćete zaraziti sebe i drugog). Držite „socijalnu distancu” (jer se ne zna koje je veći potencijalni bolesnik, ti ili onaj drugi). Drugo: zabranjuju se javna okupljanja, s posebnim akcentom: crkvenonarodne službe, okupljanje na sahranama, na rođendanima i sl. Sve ove naredbe mogu se (i treba) shvatiti kao briga vlasti za narodno zdravlje! Ali druga strana te brige je, neka oproste – (humanistički) totalitarizam. Jer drugim riječima se kaže: svedite život na nulu, slušajte naredbe vlasti, ništa sami ne preduzimajte, kazne su rigorozne. Tj. – naučite se poslušnosti, shvatite da ima nad vama neko, ko brine o vašem (ne)postojanju!

Ako naglasimo da su ovim državnim mjerama likvidirana sva žarišta slobodnog (i za vlast vrlo neugodnog) djelovanja, od crkve do opozicionih partija, onda imamo totalnu i – totalitarnu predstavu, u kojoj smo i sami učesnici.

Korono, kost će ti u grlo zapasti. Bićeš manja no si. Poješće i tebe tvoje ništavilo.

(Autor je književnik)

---