-Piše: Tomica A. Milović

Riječ epidemija, prema Vujaklijinom rječniku, grčkog je porijekla. Medicinski, označava prisustvo neke zarazne bolesti na određenom prostoru. Bolest po pravilu, dolazi spolja, što znači da taj prostor, do tada, od nje nije patio. U pitanju je uvozni „bolesni proizvod“. Nasuprot epidemiji, pandemija, takođe grčka riječ, označava prisustvo zaraze na veoma širokom prostoru. U cjelini naroda, u cijeloj zemlji, kontinentu, u cijelom svijetu.

Proteklih mjeseci, nakon što je prvi slučaj zabilježen u Kini, epidemija takozvanog novog virusa korona („Kovid-19“), počela se širiti i na druge zemlje. Na sve naseljene kontinente. Na čitav svijet. S velikim brojem oboljelih i umrlih ljudi. Slike iz pojedinih zemalja podsjećaju na početak biblijskog smaknuća. Na masovni, beskonačni potop. Na otvaranje crnog bezdna.
O epidemiji i pandemiji korone mnogo se danas govori i kod nas i u cijelom svijetu. Analizira se, objašnjava, prorokuje, zaključuje. Stručno i „stručno“. Često se i pretjeruje. Do ivice straha, panike. Do ruba mentalnog zdravlja. Sve do posred srca čovjekove slobode. Pa i egzistencije. Ovdje ću nešto o epidemijama i pandemijama kao fenomenima koji prate rod ljudski od njegovog nastanka. Kako te pojave, iz čistog i zdravog uma, razuma i duha iskaču? Kako i iz kojih razloga postaju bolesno stanje?

Samo vrhovni Tvorac zna, kada je projektovao ljudski rod, kako je taj proizvod trebalo da izgleda. Iz drevnih zapisa i svetih knjiga, može se vidjeti da Bog čovjeka zamišlja kao nosioca epidemija i pandemija ljubavi, dobra, slobode i nade, a ne mržnje, zla, ropstva i beznađa. Dao mu je ulogu stvaraoca, graditelja, a ne rušitelja. Ne ulogu sijača bolesne, siledžijske pohlepe. Ne da iz njegovih ruku „lete kamenice i mrtve ptice“ (stih pjesnika Blaža Šćepanovića). Na svoju nesreću, čovjek od prvih koraka do danas, uporno i uporno utapa sebe iz zla u zlo. Iz pogibije u pogibiju. Pokreće epidemije i pandemije ratova. U sopstvenu glavu odapinje koplja i strijele. Samorazara se atomskim, biološkim i hemijskim oružjem. Uništava biljni i životinjski svijet. Izbacuje iz zgloba majku prirodu. Otapa lednike, u oganj baca šume, livade, žitna polja. Vrši pomor životinja i ptica. A onda, kao bumerang mu se vrate sva nepočinstva. Sudari se, nos u nos, sa kugom, kolerom, boginjama, tifusom… i Kovidom-19. Lelečući, tada bezglavo bježi u kakav zaklon. U karantin, u izolaciju, samoizolaciju. I tako u začaranom krugu između života i smrti, zbog bolesne pohlepe, koristeći otrovna oružja i oruđa, čovjek neminovno završava u kandžama smrti. Sudnji dan mu stiže ranije. Zahvaljujući vlastitoj raspamećenosti.

Pomenuti pjesnik, Blažo Šćepanović, ima i stih: „Čovjeka treba osvijetliti“. Ovaj imperativ je, često, teško ostvariv. Dubinu i gustinu mraka kojeg čovjek u duši i umu nosi, nekad i svjetlost ne može dosegnuti. Pokazaše to i izvjesni Sead Čirgić, Kenan Hrapović i Milutin Simović. Prije neki dan oni izgrcaše teške laži na račun Srbije. I ovjeriše svoj ljudski i moralni lik žigom mržnje. Saopštiše laž da je Vlada Srbije – otela njihove respiratore.

Blaženopočivši patrijarh srpski, gospodin Pavle, u knjizi „Život po Jevanđelju”, između ostalog kaže: „Svaki grijeh koji činimo, činimo iz sujete. Donekle u tome igra ulogu i neznanje, naivnost. Zato se od nas traži da budemo mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi. Potrebno nam je oboje. Ne volja ni oštroumlje bez bezazlenosti, koje je zlo, niti bezazlenost bez mudrosti, koja je glupost“. Ove riječi mogle su biti dio „programa“ Tvorca svijeta. Onda kada je odlučio da oblikuje čovjeka po sopstvenom liku.

---