- Autor: Ljubodrag Stojadinović

Nekada sam bio otporan čovjek, imun na masovne strahove. Mogao sam da podnesem sve, osim zvanične gluposti, svakoga osim budale na važnom mjestu. Bio sam na mjestima gdje su me glupani učili pameti, a kukavice hrabrosti.

Odlučan otpor njima uz teška pi.karanja do granica tuče, koštao me je davno zaboravljene ideje o karijeri: svi su bilansi danas besmisleni. Ništa od toga nije vrijedjelo za mene osim moje žustre pobune, koja je sve što sam u javnom životu postigao.

U prva dva pasusa ovoga teksta se ne hvalim niti žalim, moj otvoreni brutalni sukob sa vođstvom radikalske menažerije, lako je provjeriti u novinskim arhivama iz devedesetih. Trideset godina poslije, zatočenik sam vanrednog stanja, a svi radikalski oblici su jošte živi, njihovo je reptilsko gnijezdo plodno i vlada mojim i svačijim ostacima slobode.

Kako podnijeti sve ovo? Po mom ne baš malom iskustvu, teže nego bilo šta drugo. Godine 1999. sam se slobodno spasavao od bombi kako sam umio, a ovih dana sam pod stražom onih koji tvrde da su mi oteli sve od slobode da bi me spasili. Raduje me kad se čujem ili dopisujem sa ljudima koji dijele moj prezir prema jurodivima. Uz njihovu pomoć, bježim od socijalne smrti. Od toga se niko ne može izbaviti sam.

Dok ovo pišem, premijerka saopštava da je ovaj dan najtragičniji: po broju mrtvih i bolesnih. I da će biti novih teških mjera, koje bi morale da budu usklađene sa totalitarnim limitima: vjerovatno karantin za sve, bez granica trajanja. Spasavanje od smrti onih koji su već umrli. Badava smo se izolovali od svega, Ana prijeti svojim muklim tenorom, kaplarskim tonom, kao da sam u njenom a ne u svom dvorištu. Volio bih da mi kaže šta da uradim kako bih se na duže vrijeme otresao njenih ili njegovih proročkih kataklizmičnih nagovještaja, i mogao mirno, po ko zna koji put da pročitam „Ludaka”, čarobnu knjigu Isaka Baševisa Singera.

Očekuju nas još crnji dani. Ali, građani nisu krivi za ono što čini bolest. Dodatno će biti pritvoreni svi koji su u stalnom zatvoru. Da li je to moguće? Jeste, naravno. Statistika je uzaludna kalkulacija post festum. Ovdje je koketiranje s tragikom patetična odbrana od istinske propasti. Ona se njeguje kao svakodnevna propovijed, usmjerena ka masovnom osjećanju krivice: zašto nismo na njihovoj strani ako su već oni protiv nas i tako čuvaju naše živote? A to su samo brojke u kojima nema ljudi, čovjek je niko i ništa. Kao mrtav ostaje bezimen, ali je uračunat u zastrašujuću cifru, i jedino u tome je njegov neobilježeni posmrtni trijumf. Svaka žrtva bez imena postaje strašilo. Premijerka nije u stanju da razumije pojedinca i njegovu sudbinu. Nju i njenog šefa zanimaju samo brojke koje im daju varljivu nadu da strašan poraz mogu da izbjegnu ili ga zataškaju bezočnim lažima.

Dok se prave bilansi, čija je strava čitljiva samo u dimenzijama ličnih tragedija, neizbježno se postavlja pitanje budućnosti, uz literarnu nedoumicu da li takvo nešto uopšte postoji. Jedna poznanica mi je onomad iznijela svoju strepnju: ne znam, bojim se, nisam sigurna da ću ikad više smjeti da se ljubim!

Epidemija nam je svaki ljudski kontakt učinila ogavnim, a poljubac odvratnim zaboravljenim i zabranjenim ritualom, koji stremi ka arhaičnoj fosilnoj kategoriji. Dodir može da bude smrtonosan danas, ko tvrdi da neće biti takav zauvijek? Ko će se uopšte usuditi da se oproba u nastavljanju ljudske vrste, ima li potencije i strasti u strahu od razmjene pljuvačke i delikatnijih tjelesnih tečnosti?

Dan poslije! Budućnost ispunjena stereotipima: više ništa neće biti isto! Izreka slična jeziku nedarovitih reportera: publika je bila naš dvanaesti igrač, ostavili smo srce na terenu; ništa nismo mogli protiv kosookih majstora celuloidne loptice iz zemlje izlazećeg sunca; mreža je bila začarana; sudija je dijelio nepravdu; nije nas htjela lopta!

Šta to neće biti isto, osim izgledne masovne ljubavne apstinencije i djelotvorne seksualne kontrarevolucije? Sve će biti isto ako ne odlučimo drugačije. Epidemije nisu mijenjale istoriju, nego ljudi koji su ih preživjeli. Ovdje će to svakako biti većina. U stvari, i pored mita o cikličnom toku povijesti, nikada, poslije bilo čega, ništa nije bilo isto. Nova generacija se sigurno sprema da razjuri ova čudovišta.

Moralo bi da slijedi renoviranje ambijenta u kome živimo. Izlaganje radikala u muzejima izumrlih nakaznih vrsta, bio bi to zamrznuti oblik Parka iz doba tiranije tokom zaraze. Nije više moguće da ista kolonija ljudi na vlasti upravlja nekom novom tragedijom. Svi znamo taj oblik života od početka njihove evolucije.

Život poslije kraja imaće smisla u lekcijama koje nije lako zaboraviti. Biće suviše skupo da čekamo novu katastrofu kroz koju će nas voditi iste kreature. Ako ih se odmah ne riješe bolji od nas, izrasli iz ove tragedije, biće to propast koja se odvija beskonačno.

Bojim se da bi smrt mogla da bude vječna – rekao je G.G. Markes nekoliko godina prije svog odlaska. Znao je da kosač ne mora da se čeka, on je uvijek tu, prije i poslije.

Ma kakvo ime sebi nadjenuli, radikali nikoga ne mogu da spasu smrti. Oni to ne umiju niti žele. Oni su uvijek bili, a i sada jesu samo njen pouzdani glasnik.

Peščanik.net

---