-Piše: Mihailo Medenica
Zastrašujuće lako pristajemo na tišinu. Na apsolutnu ćutnju u strahu za život.
Strah je razumljiv, ali život podrazumijeva čovjeka, u suprotnom je puko tinjanje između dva udaha – prvog i potonjegâŚ
Tinja i voštanica u svojem smislu, ali nema nikakvoga smisla gdje čovjek dogorijeva, nije to molitvena već tišina nemoćnogaâŚ
No, sve smo samo nismo nemoćni!
Pošast je izgovor njima da nas porobe, a naša je obaveza da ne pristanemo na lance.
Lance tišine – nema bukagija težih od njih niti robije grđe od kazne kad čovjek pristane da potkaže čovjeka u sebi!
Nije samo pravo već i obaveza da ne ćutimo, da promišljamo, da pitamoâŚ
Ako danas pristanemo da oni i postavljaju pitanja i odgovaraju u naše ime – teško da ćemo i kad sve mine pronaći glasa da se poznamo kao ljudi!
Da se razumijemo, apsolutno sam za poštovanje propisanih mjera, poštujem ih i vazda apelujem da se poštuju, no ne poštujem i ne pristajem da narodu nameću samar krivice i okove smrti!
Napisah prije nekoliko nedjelja i ponoviću: narod je kriv onoliko koliko ste se s narodom poigravali dok đavo nije odnio šalu!
Ovo je zemlja dobrih i čestitih ljudi i zaista prezirem kad bilo ko upire na dobrano namučenog čovjeka kao na sušto zlo!
Nije vrijeme da se razbrajamo na krivce, vijeme je da se zajedno izborimo proštiv pošasti i daće Bog – hoćemo, baš kao što nije vrijeme da svako obraćanje (koga god) počne i završi time kako smo sami prizvali što nam se dešava.
Nismo! Ima i fukare među nama, naravno, no mizeran je to broj, lako se s takvima izađe nakraj, ali zbog fukare ne mogu svi biti osuđeni na đutnju i proglasiti za jeres ako se ko drzne da upita nešto van rama naslikanih krajolika.
Kudim ovu pogan od vlasti jednako kako sam kudio i onu žutu kugu jer, na stranu svakojake korone, cilj kojem teže je narod tišine, narod straha, narod koji će iskreno vjerovati da sjutra postoji jer su nam se oni izborili za njegaâŚ
Neće biti, vala, jer sve će ovo proći samo, jedino i zahvaljujući narodu koji ne klone duhom, vjerom, pitanjima, promišljanjemâŚ
Bolest niko nije mogao da ustavi i za to nema krivca, no ko pokušava da ustavi čovjeka da živi bez straha – strašnija je guba od bolesti!
Oprez – da, razum – da, odgovorno ponašanje – i te kako, ali panika na čijem talasu tako vješto i pokvareno plivate – nikako!
Razbistriće se voda pa ćemo vidjeti i pitati se čiji su tragovi u mulju, nisu sad dani za to, ali nisu i ne mogu biti ni dani kada ćemo ćutati kao roblje prihvatajući da je tišina za naše dobro!
Ponavljam: oprez i odgovornost – da!
Poštovanje mjera – takođe!
No, da u nevrijeme usput testiraju koliko smo daleko spremni da idemo u strahu – nikako!
Ovo su dani sabornosti, a ne navaljivanja planine na pleća naroda!
Da sjutra kažu: „Rješenje je da čučite na jednoj nozi u špajzu, ne dišete dva sata i držite karfiol u gu.ici” – poslušaćemo i to, jer tišina liječi?
E, pa ne pristajem na tišinu!
Pitaću sve za šta očekujem odgovor i kritikovaću baš sve što mislim da ne valja, jednako nazovi vlast i nazovi opoziciju!
Poštovaću svaku mjeru osim one da je najefikasnija mjera: pravi se mrtav i pusti da sve prođe!
Proći će, a šta će nas tada vaskrsnuti ako porobimo čovjeka u sebi?!
P.S. I dalje ću iz sve snage aplaudirati herojima iz prvih rovova i moliti se za njihovo zdravlje: zdravstvenim radnicima, svakoj kasirki, prodavačici, policajcu, vatrogascu, čistačima ulica, poštarima, jednom divnome
Mihailu Stošoviću, svima nalik njemu, heroinama što okapavaju šijući i poklanjajući maske, dobrim ljudima što svoje malo nesebično dijele⌠svim onima aplauza vrijednim!
Vama, bijednim politikantima svih ideologija, odnosno „ideologija” – od sveg srca i iz sve snage: visiko podignut srednji prst, eto vam moje podrške pa nek zapara tišinuâŚ
)){kind=small}
