- Piše: Čedomir Antić

Kako smo stigli ovdje gdje smo? Jesmo li pali zato što smo padu bili skloni? Da li su krivi samo Amerikanci i Rusi, naravno i Njemci ? Da li je odgovornost na pojedinicu: Karađorđeviću, Hitleru, Brozu, Tuđmanu, Miloševiću...? Ne zasmijavajte me... Đukanoviću?!

Teorija poraza složenija je i teža za razumijevanje od teorije pobjede. Na kraju neke bezgranične filozofske ravni, pobjeda je uvijek i svagdje plod milosti Božije promisli. Poraz uvijek ima jednog krivca, nabijeđenog ako je savremenik ili izabranog iz ideološko-vaspitnih razloga, od strane pokoljenja iz daleke budućnosti. Pouku poraza može koristiti samo onaj ko poraz razumije i pronađe mu uzroke – one na koje u budućnosti može nekako sâm da utiče. Jesmo li, dakle, bili potučeni ili smo se sa visine oholog survali u ponor?

Pišući o Hanibalovom pohodu, Tit Livije objašnjava kako ni poslije četiri velike i slavne pobjede, kartaginski oligarh nije uspio da zada odlučni poraz tvrdokornoj republici. Čak ni kada je kod Kane doveo do najvećeg krvoprolića u Antici, u kome je pao konzul i sa njim cvijet rimskih senatora i vitezova. U svojoj genijalnosti Hanibal, sin Hamilkarov, odlučio je da na Apeninskom poluostrvu stvori jednu „antirimsku“ državu, savez sa sjedištem u Kapui i tako „udavi“ Rim. Nepobjedivi vojskovođa, koji se samo plašio da ne padne kao žrtva atentata, zbog čega se neprekidno preoblačio i maskirao čak i u svome taboru, nije dovoljno poznavao ljudske slabosti sopstvenih vojnika. Pobjednici bez konačnog trijumfa u Kapui su se raspustili i opustili, odali su se piću i razvratu. Vojska mu je tako propala u izobilju, pa je carski istoričar dva vijeka kasnije pisao: „Kapua postade Hanibalova Kana.“

Pitali su 1905., poslije pobjede nad Rusima, japanskog admirala grofa Todžoa, šta valja činiti u budućnosti. „Popravićemo uniformu i zategnuti šljem na glavi.“ - kažu da je rekao. Mi, Srbi, nismo takvi. Kada su se Srbi ujedinili i nastala velika jugoslovenska država, najveća nacionalna stranka Narodna radikalna, raspravljala je o tome da li da se samoraspusti. Bilo je onih koji su vjerovali da je stranka ostvarila svoj cilj kada je postigla nacionalno ujedinjenje i opštinsku samoupravu. Naše elite su se okrenule nadgornjavanju sa Hrvatima, poglede su upravile ka neujedinjenom jugoslovenstvu u Koruškoj i Istri, malo su ih zanimale srpske zemlje na jugu, nisu brinuli o nezadovoljstvima u Crnoj Gori i ljutnjama u Vojvodini. Prestali su da pomažu srpska udruženja u Hrvatskoj i Bosni, zaboravili na Srbe katolike i muslimane. Srpsko pleme ostavili su crkvi, istorijski nespremnoj za veliki zadatak. Posvetili su se jugosovenskoj naciji - mrtvorođenčetu koje su podizali, školovali i spremali za svadbu. Tokom šezdeset godina srpska država je u inostranstvo poslala oko 1.600 stipendista. Siromašna i nepismena zemlja stvorila je elitu koja ju je dovela do veličine. Bili su to mladi, obrazovani, skromni seoski sinovi i kćeri koji su bili oprezni i odani. Pobjeda u svjetskom ratu nije samo koštala života jednog miliona najboljih i najhrabrijih, ona je Srbinu oduzela samobitnost, a srpskim elitama skromnost i pamet. Svi profesori Beogradskog univerziteta školovani su 1914. u inostranstvu, do 1941. taj broj je prepolovljen. Kasnije je sveden na marginu. Kada smo 2005. ovu praksu uveli ponovo, naravno u obimu 20 puta manjem nego 1913., ministar finansija koji je to pokrenuo nije razumio koncept. On je jadnik mislio da je to revijalno pitanje. Da šalje iz socijalnih razloga i da se pohvali. Nije bilo plana i cilja. Prirodno, on je bio sveznajući vječiti magistar. Kad je počela kriza, našim stipendistima je prvo prepolovio davanja osuduvši ih na gladovanje, a poslije ih je i ukinuo.

Kada je postao premijer vlade u izgnanstvu, Slobodan Jovanović se pitao kako je moguće da više nema ljudi stručnih za mnoga mjesta i dužnosti, a 1914. ih je bilo i po nekoliko za svaku. Odgovor je jasan. Mi smo se u Jugoslaviji i socijalizmu provincijalizovali i podijelili, umjesto da se modernizujemo i ujedinimo. Ni sada nije kasno da to promijenimo. Neprijatelji će biti oni koji drže ustanove, a ne žele ništa da mijenjaju i unapređuju (makar dok ne odu u penziju). Vlast kaže kako je to skupo, a svake godine, prema izvještajima o korupciji, ukradu desetak puta više od potrebnog novca. Ako Beograd ostane jedina srpska metropola, a nastavimo sa provincijalizacijom naših intelektualaca, nauke i prosvjete, nećemo daleko doći. I izvan prestonica i državnih granica, ako neko misli da „Danima Srbije“ i „Srpskim kućama“ održava srpski narod - koji nema svojih školskih, medijskih, naučnih ustanova i čiji najškolovaniji sinovi i kćeri imaju izbor da se asimiluju u nove frankovačke identitete ili se isele - on se grdno vara.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---