- Piše: m. sc. e.e Dragan Perišić

„Mladi, lijepi i pametni” 1989. kroz nikšićki korzo gordo projezdiše u vrijeme zabrane prolaza za sva vozila. Sva, osim DPS-ovih. Godine počeše januarom, a oni kršenjem zakona. Tada me podiđe zebnja da će tako nastaviti, i tokom tri decenije ledi se, i zaledi.

Sveto ode beogradskim hacijendama (nakapalo se eura sve od izraelskih satelita, pa do poslednjeg budvanskog kioska), a ovaj najmlađi i najjači učvrstio sve poluge vlasti. Uzjahao, stegao dizgine, pa jaše li, jaše... A raga samo što ne lipše.

Talik za gazdu i seku kaže da nema ni udaljene sumnje, a njemu se mora vjerovati, jer je sjajan strateg i vrstan stručnjak. A to što početkom godine bjelodano vidjesmo kako stručnjak za sve i svašta (ministar rada i socijalnog staranja: „Imamo tu nesreću da penzioneri dugo žive, pa je fond PIO teško održiv“, ministar prosvjete... i na koncu generalni sekretar predsjednika, primi kovertu od Di Džeja, a u koverti 97.500 eura, dok je preostalih 2.500 uzela banka za konverziju dolara u eure. Lakše je u eurima raditi kampanju, nego u dolarima. I u povratku sočno poljubi školskog druga.)

Nedjelju dana se od nadležnih organa niko ne oglašava: svi nijemi sjede ka kamenje, pogleduju tamo i ovamo... ne valja im glava ni družina.

Napokon se, uz golemo preznojavanje, oglasi vožd i saopšti maestralnu filozofsku sintagmu: nije sporno da su davali novac za kampanju na principu interesne dobrovoljnosti!

Za nas znatno starije od vožda koji smo proučavali i filozofiju i logiku ostade zbrka u sintagmi. Ako važi princip interesa, to uz prilog sleduje usluga, namješten tender, dobijen kredit... Ali ako važi načelo dobrovoljnosti, onda se interes isključuje. Sem ako se nećemo vratiti na Seljačke dobrovoljne zadruge, odmah posle Drugog svjetskog rata, gdje su komisije određivale dobrovoljce za rad, recimo za neku prugu. Migo i dalje blista po prijemima, a udaljena sumnja postaje nedostižno daleka. (A nekih 10.000 eura, zabilježenih u misterioznom notesu, koji Di Džej negira da je vodio, a navodno ga je vidio Talik, postade krunski dokaz - ne znam da li iz grčkog prava - da je Medojević prao pare i traži se skidanje njegovog imuniteta.)

Nedugo zatim, valjda da bi se pokazalo ko vlada u toj zemlji, nasred Terazija, izvijestiše mediji, auto ambasade CG ostalo bez vozača, napravilo haos na kolovozu. Prava džungla. Iz pouzdanih izvora saznajemo da nije u pitanju bio Tarzan, niti pak Čita ili Džejn, što bi odgovaralo atmosferi džungle. Šuška se da je tada bio ambasador CG Branislav Mićunović, ali ne onaj čuveni, već ovaj koji nije ni do članaka onom prvom. Doduše, on je dobio i stan kao radni prostor od svemogućega Miga, mada je već imao stan, a, između drugih priznanja, dobio je i nagradu oslobođenja Nikšića, ubjedljivo porazivši dobrotvorku koja je svome komšiji bez interesne dobrovoljnosti darivala svoj bubreg. A poznat je po tome što ju je dobio za izuzetne zasluge za grad Nikšić, koje, uzgred kazano, nikom nisu poznate!

A možda, da pokaže svoju drčnost, pred najavljenu posjetu svjetski poznate performer umjetnice u Beogradu, Marine Abramović. Bješe li ona ono izjavila da je ovaj činovnik grdno slagao oko projekta na Cetinju i obećao joj sve hale. Uz to kupila i stan. A stan prodat drugome. Ostala i bez stana i para. Ostaše samo pusti snovi (Marinini).

Ovih dana iz zdravstvenih razloga često odlazim preko trajekta od Lepetana put Kamenara, sve uz kartu od 4,5 eura. Pitam se (da li mi je sjećanje saveznik, ili ga je posjetio čika Alchajmer), je li ono ministar pomorstva, gospodin Lompar, prije više od decenije najavio epohalni projekat, projekat decenije, moguće i vijeka, most na Verigama, čime bi bio skraćen kopneni put, a vozači ne bi morali plaćati toliki novac za pređenih par stotina metara trajektima? Raspisan je tender, dodijeljene tri nagrade.

A most kao iz snova. Ali samo iz snova. Jer, braći bi jasno da su trajekti, s ekspanzijom turista, postali zlatna koka i očas zatvoriše usta Lomparu, i izbrisaše mu most iz sjećanja. (Meni se nekako provuče.)

A braća su pravi prijatelji. Nisu oni poput nekakvog Di Džeja koji je preko svoje banke pravio vratolomije i unio prvi milion za Gospodara.

Jedan od njih je tu skoro parkirao svoje auto na aerodromu u Tivtu, tamo gdje je zabranjeno parkiranje. Na opomenu saobraćajnog policajca koji je bio na dužnosti, prišao mu je brat i odalamio nekoliko šamara da mu više ne padne na pamet da ga opomene. Onako prijateljski. I bratski! Da utuvi razliku između pravih prijatelja i obične boranije.

Za ovako nešto dobio bi u civilizovanoj zemlji, brat – bratu, dvije godine zatvora – minimum. Ne mislite, valjda, da će kod nas dobiti kaznu. Jer, mi bismo, u tom slučaju, krenuli putem civilizacije. A on je, čini se, nepovratno izgubljen.

---