- Piše: Vojislav Bulatović

Svako jutro, za dobro jutro, TVCG, kad najavljuje početak jutarnjeg programa, prikaže u cjelini zamkoliku figuru svoje zgrade i veliku parolu na fasadi: „Javni servis evropske Crne Gore”. Parole o evropskoj CG prate nas od sticanja samostalnosti od našeg,,Velikog brata”– Srbije, s kojim smo kao,,dva oka u glavi” živjeli u raznim periodima zajedničke borbe za slobodu i opstanak. (Poslednji zagrljaj je bio na „ratnom ostrvu” SRJ!). Parole o evropskom biću naše države uvjeravaju nas, uprkos stvarnosti, da nismo sami, zaboravljeni i mimo svijeta već smo tu, raširenih ruku prema tako velikoj zajednici EU. EU, međutim, nikako da otvori svoja vrata, uprkos, činjenici da smo ulaskom u NATO demonstrirali spremnost da „prihvatimo evroatlantske vrijednosti”. Kao da ćemo im unijeti neki nered u kako-tako uređenu veliku kuću. O tom neredu nisu razmišljali kada su preko noći „kidnapovali” iz istočnog tabora („imperije zla”) socijalističke zemlje, poprilično urušene i dezorijentisane, za koje je samoupravljačka (sa robnom privredom) Jugoslavija dugo vremena bila uzor slobode.

U ovom slučaju proširenja važilo je pravilo: prijem pa standardi, iz strateških razloga, a sada se traži: standardi, pa prijem, pod radnim naslovom: proces pregovaranja (kroz poglavlja). Može im se! Može se i bez Britanije (i protiv Rusije) - toliko moći nije lako kontrolisati i balansirati. Ako je tako, zašto ne bi držali „na uzici” emancipacije i nekoliko zapadnobalkanskih kandidata dok im ne nađu mjesta za stolom i dok se po francuskom novom protokolu nešto ne preuredi u zajedničkoj kući. Dotle nam ostaje da se ne lažemo i zavaravamo parolama i ružičastim nadama, već da strpljivo „češljamo” zadata poglavlja, jer mladi ljudi ne čekaju, već traže neko drugo mjesto za rad i život. Ovdje mnogi preživljavaju uz minimalnu potrošačku korpu, nešto manji broj živi „stilom životnim” neke samo naše srednje klase, i malen elitni vrh koji šalje poruke o „evropskom kvalitetu života” i koji će da u dogledno vrijeme usreći sve nas (koji budemo tu, i koji poživimo). „Evropski kvalitet života” je dosta enigmatična formulacija. Evropski kvalitet je relativno lako definisati kada su u pitanju neki standardi za funkcionisanje pravne države: demokratski procesi, ekološki zahtjevi, bezbjednosni standardi i sl., ali definicija evropskog kvaliteta življenja je moguća samo kao aproksimacija (približna projekcija) nekog nivoa zadovoljenosti životnih potreba. Ako imamo u vidu da se cjelokupni život jedne društvene zajednice odvija na dva nivoa: na privatnom (porodičnom) i na zajedničkom (opštem), onda je to veoma širok spektar potreba i manifestacija životnih fenomena. Svako društvo traga za izvjesnim balansom ovih potreba, a nerazvijenima je to utoliko teže, ukoliko, primarne potrebe (biološko održanje i reprodukcija), odvlače veliki procent materijalnih dobara, a manji dio se odvija za životne procese (od zajedničkog interesa) u superstrukturi. Situacija je utoliko teža ukoliko autokratski režimi ograničavaju primarne potrebe većine stanovništva da bi ojačali društvenu poziciju upravljačke i poslovne manjine. Ukoliko se raspodjela nacionalnog dohotka planira i kontroliše balansirano, onda se mogu suzbiti tendencije zloupotreba i prelivanja zajedničkog i javnog u privatnu potrošnju. Za ovo je potreban demokratski proces društvene kontrole. Za ocjenu kvaliteta življenja ne može se vagati samo privatna potrošačka korpa već i zajednička potrošnja za zadovoljenje raznovrsnih egzistencijalnih i građanskih potreba. Evropski kvalitet života ima veliki raspon od najmanje razvijenih članica EU do najviše razvijenih. Ono što je bitno za ocjenu i upoređivanje jeste izbalansiranost zadovoljenja privatnih i zajedničkih (opštih) potreba stanovništva i način življenja. Nivo zadovoljenja je uslovljen stepenom razvoja.

Ljudi se na bezbroj načina povezuju sa uslovima rada sredine u kojoj žive što određuje i kvalitet života. Istorija borbe radničke klase sa predstavnicima kapitala za bolje uslove rada i humanije radne odnose pokazuje kako je mukotrpan put do boljeg kvaliteta života pojedinca, porodice i klase. Kvalitet života je pokazatelj i mjera napretka i zdravlja nekog društva. Matematičkim rječnikom rečeno, on je zajednički imenilac stepena društvenog napretka i humane iskorišćenosti proizvodne moći društva.

U vrijeme globalizacije proizvodi i tehnološke inovacije raznovrsnih namjena (upotrebna vrijednost) preplavljuju planetu. Potrošnja nas naprosto drži u stanju stalne napetosti kako da se što više opredmetimo i uživamo u globalnom eksperimentu otuđenosti od svoje prirode. Velikim globalnim proizvođačima jedini cilj koji ih vodi je pretvaranje svega u lik novca, u ogromnu brojku koja je ekvivalent materijalne stvarnosti, i na kraju, ekvivalent moći nad ljudima i njihovim životima. Javne ličnosti koje tako dopadljivo glume svoju reprezentativnu ulogu da bi im vjerovali što više imaju svoj privatni biološki poriv još veći od mase, koji ih, uz slavu, gura da „rade za nas”! To je biologija sistema koji se trudi da pokrije ono što je sila životna svih nas.

Teško je govoriti o evropskom kvalitetu života (ako se pod tim misli na pozitivne uzore) kad povlašćeni predstavnici kapitala (investitori) cijede radnu snagu kao Kraljević Marko suvu drenovinu. Tek prošle nedjelje radnici trgovine su osjetili relaksirajuće dejstvo neradne nedjelje, dok su predstavnici poslodavaca najavili zbog toga tužbu Ustavnom sudu Crne Gore. Ocijenimo kojem vijeku pripada ova poslovna psihologija? Neka sublimna varijanta povampirenog tejlorizma!

---