- Piše: Stefan Jelić

Dva događaja na međunarodnoj političkoj sceni definitivno su obilježila sedmicu iza nas, prvi je pobjeda Borisa Džonsona, bivšeg ministra vanjskih poslova, bivšeg gradonačelnika Londona, čovjeka koji je bio zaštitno lica Bregzita, na unutarpartijskim izborima za lidera Konzervativne partije, i njegovo imenovanje na funkciju premijera Velike Britanije.

Drugi, mnogo bitniji događaj, čiju ću sadržinu detaljno analizirati jeste svjedočenje Roberta Milera, specijalnog savjetnika i nekadašnjeg šefa Federalnog istražnog biroa (FBI) koji je zajedno s timom od 19 advokata i velikim brojem istražitelja rukovodio istragom o postojanju sumnje u umiješanost Rusije u predsjedničke izbore u SAD 2016. i povezanošću pojedinih članova izbornog štaba Donalda Trampa sa Rusijom, pred Komitetom Predstavničkog doma za pravosuđe.

U svojoj veoma bogatoj i zavidnoj pravničkoj karijeri u nekoliko predsjedničkih administracija, Robert Miler važio je za velikog patriotu i rodoljuba, koji je negdje po stavovima bio blizak republikancima, koji su ga čak u nekim slučajevima smatrali svojim kadrom, ali je jednako dobro i profesionalno obnašao funkciju direktora FBI i u vrijeme administracije demokratskog predsjednika Baraka Obame, sve do 2013.kada mu je istekao mandat i kada ga je zamijenio Džejms Komi, koji će kasnije biti žrtva revanšizma aktuelnog predsjednika Donalda Trampa. Moral, etičnost i ustavni patriotizam riječi su kojima bi se mogao opisati profesionalni opus kako Milera tako i Komija.

Istraga u ovom slučaju trajala je 22 mjeseca i prema procjenama koštaće građane SAD preko 35 miliona dolara. Podignuta je optužnica protiv 34 osobe i 5 saradnika Donalda Trampa, koji su priznali krivicu u istrazi i dobili status svjedoka saradnika. Tramp je od samog početka pokretanja istrage, 2017.godine, negirao bilo kakvu umiješanost Rusije u njegovu pobjedu na predsjedničkim izborima 2016. Međutim, Miler u svom izvještaju i svjedočenju u Predstavničkom domu ne isključuje umiješanost Rusije u ishod predsjedničkih izbora koji su održani u novembru 2016. Naveo je da je Tramp dva puta tražio od bivšeg ministra pravde Džefa Sešnsa njegovo izuzimanje iz istrage o umiješanosti Rusije, očito iz straha, te da postoji mogućnost da Tramp bude optužen za ometanje pravde, nakon prestanka predsjedničkog mandata.

Drugi čovjek koji je bio spirutus movens pokretanja cjelokupne istrage je Džejms Komi, sada već bivši direktor FBI. Čovjek koji je svoj čitav profesionalni habitus posvetio izučavanju etičnosti velikih svjetskih vođa, vladavini prava i jednakosti pred zakonom, i koji je radio na različitim pravničkim pozicijama u administraciji Džordža Buša i Baraka Obame, u svojoj knjizi „Odanost višeg reda opisuje svoj prvi susret sa tada novoizabranim predsjednikom SAD Donaldom Trampom. Ono što ga je na samom početku duboko uznemirilo jeste njegovo bahato i prostačko ponašanje kao i nedostatak manira - oholost kakva priliči šefovima mafije, a nikako ozbiljnim političarima i državnicima. Naglašava da je u prelaznom periodu, kao šef FBI-a morao obavještavati i izabranog predsjednika o mogućim nacionalnim prijetnjama i bezbjednosnim rizicima.

U međuvremenu, Komi je došao do saznanja, da je jedan od najbližih savjetnika novoizabranog predsjednika, Majk Flin, umiješan u sumnjive poslove u Rusiji, i da je potrebno pokrenuti istragu protiv njega. Takođe otkrio je da postoji mogućnost da Rusija posjeduje kompromitujuće video snimke koji su nastali prilikom posjete Donalda Trampa Moskvi 2013.godine, a koji bi ga na samom početku mandata mogli diskreditovati kao predsjednika i vođu slobodnog svijeta, i samim tim ugroziti međunarodnu poziciju SAD.

Prema njegovim riječima, Tramp je negirao bilo kakvu umiješanost u aferu. Na jednom od sastanaka tražio je od Komija da svoju državničku i patriotsku lojalnost, lojalnost Ustavu SAD, zamijeni lojalnošću njemu – Donaldu Trampu lično, i da obustavi istragu protiv njegovog saradnika Majka Flina, navodeći da su u pitanju besmislice. Onoga trenutka kada je Komi odbio da bude lojalan njemu i njegovim ličnim interesima, našao se na udaru, koji je rezultirao njegovom iznenadnom smjenom. Ono što je zajedničko i Robertu Mileru i Džejmsu Komiju jeste upravo činjenica da su oni radili upravo ono što je po njihovom mišljenju bilo ispravno, i definitivno nijesu to radili iz ličnih pobuda i ambicija, ili kako bi nanijeli štetu jednoj ili drugoj partiji, već su taj čin smatrali svojom državničkom dužnošću.

Napravio bih malu digresiju sa situacijom u našoj zemlji. Da li možete zamisliti situaciju u kojoj bi specijalni tužilac u Crnoj Gori pokrenuo nepristrsanu i nezavisnu istragu protiv predsjednika države zbog navoda da je učestvovao u istoj ili sličnoj aferi?

Nažalost, lako je odgovoriti na ovo pitanje. Veoma teško, čak i ako bi se ova situacija i desila pod pritiskom viših međunarodnih instanci, ishod istrage bi bio unaprijed poznat. Nije kriv! Nema osnovane sumnje, kao što je bio slučaj u jednoj nedavnoj aferi koja je zaokupila pažnju crnogorske javnosti. U Crnoj Gori, koja već uveliko pokazuje elemente zarobljenosti i potčinjenosti državnih interesa partijskim, što je i potvrđeno izvještajima kredibilnih međunarodnih organizacija, niko od državnih funkcionera se ne bi smio usuditi da povrijedi kult ličnosti vrhovnog vođe – predsjednika države i vladajuće partije.

U SAD situacija nije takva, jer predsjednik države je prvi među jednakima i zakoni se jednako primjenjuju kako na njega, tako i na običnog građanina.

Upravo je to razlika između američke demokratije i crnogorske „autokratije pod plaštom demokratije“ – na jednoj (američkoj) strani imamo patriotizam, nezavisnost i odanost višem redu – vladavini zakona i jednakosti pred zakonom (pa i kada je u pitanju predsjednik SAD), nasuprot odanosti partijskim i ličnim interesima koji su u većini slučajeva na uštrb vitalnih nacionalnih interesa (a koji su i te kako prisutni u našoj državi).

Do tada, ostaje nam da se kao pojedinci u svakodnevnom životu vodimo moralnim i etičkim načelima, da budemo odani višem redu, jer nažalost okruženi smo političkom zbiljom, koja je produkt dugogodišnje nesmjenjivosti vlasti, a u kojoj je sasvim normalno da se temeljne činjenice osporavaju, fundamentalne istine dovode u pitanje, laganje postaje opšte prihvaćeno, a neetično i neprincipijelno ponašanje se opravdava ili čak nagrađuje.

(Autor je specijalista međunarodnog prava i međunarodnih odnosa)

---