-Piše: Krsto J. Pejović

U vremenu političkog traganja za „državnom vjerom, identitetom, novom istorijom i tradicijom“, „pregaoci nove stvarnosti“ zanemarili su da je „istorija nauka o društvu, povijesna priča o poznatom, nauka koja izučava razvitak ljudskog društva“. Stoga se ne smije zaboraviti ona narodna „uči ali od učenih“. Emil Zola je kazao da narod vrijedi onoliko koliko je duboko ušao u nauku. Kratko rečeno, hoće neki da budemo neko drugi, da ne bismo bili ono što jesmo. U novovremenoj istoriji, koja se može nazvati rastakanjem pravoslavne Crne Gore, ima mnogo netačnog. Međutim, razvoj nove povijesti s identitetom, tradicijom i vjerom ne može dovesti u pitanje nastanak i razvoj vjere i identiteta kojih se sjeća stara Crna Gora. Ma kako se ocjenjivale te nove spoznaje, prava naučna saznanja ostaju nepoljuljana. Treba priznati da u pojedinim državama i narodima nijesu nedostajali „poduhvati“ da se isprave navodno „očigledne greške“, ali sve je to bilo kratkog daha, jer su ta „izučavanja“ ostala izvan područja nauke. Znastvenom svijetu je poznato da se ne može bilo šta dodavati onome što se vjekovima taložilo i što je, na kraju, dobilo naučnu verifikaciju. Odavno je rečeno da nauka traži objektivnost, i to je važno kako za život pojedinaca, tako i za razvoj društva. Nekima ni poruka etičke sadržine najstarijih učenja ne pomaže. Tim novim fenomenima je već odgovoreno, i to vrijednosno neutralnom istorijom, moralom i tradicijom stare Crne Gore, kao i ulogom dinastije Petrović. Nepobitne činjenice su odavno određene istorijskim faktima i zaključcima pedantnih istoriografa. Tačno je da uvijek vaspitanje i obrazovanje čovjeka znače i širenje svijesti o državi, i ono jeste, uistinu, poštovanje svoje otadžbine i naroda. Valja podsjetiti da površnost ponekad potiče od sebe, jer takva spoznaja ne znači suverenost nauke, niti brigu za nauku. Ona nije nikad bila potpora za razvoj nauke. Pojedini „eksperti” se udaljavaju toliko daleko da je to upravo gaženje nauke, i to u vrijednosnom smislu ne daje nikakav doprinos. To jedino može biti predio proizvoljnih subjektivnih doživljaja. Toga se pridržavaju samo oni „spasitelji“ koji su oslobođeni moralnih i naučnih briga. Stoga je važno istaći da osjećaj za smisao „fenomena nove istorije“, identiteta i tradicije ne može ni izbliza imati funkciju urušavanja klasične Crne Gore. Tamo gdje se iz vidnog polja gubi stvarnost, nauku i struku može sačuvati samo vladavina argumenata. Da određena politička dešavanja mogu razvijati proces integracije znano je i poželjno, ali to nije faktor za kreaciju nauke. Politički proces, kako kaže nauka, može ponekad biti poželjan, ali on nije posve svrha naučnog života. Ne, posebno jezika, kulture, religije i etike. Nepravedno bi bilo ako se ne kaže da pojedine političke situacije mogu ponekad određeno društveno stanje nauke podsticati i potencirati, ali ne ideološkim primjesama. Jezikom vremena rečeno, istorija, pa i istorija kulture, jesu nauke u društvu i one daju opis stvarnog stanja i kao takve su vidljive. Te discipline su „knjige o izvorima“, knjige koje se pridržavaju spoznaje o lozi Petrovića i njihove Crne Gore. Njima misli nijesu bile van svijesti i oni su faktori sistema vrijednosti koji je duboko ukorijenjen u pamćenju naroda Crne Gore. Petrovići nikada na istom mjestu nijesu vidjeli različite istorijske materije, niti su imali mogućnost da osmisle nešto što je mimo naroda. Sigurni uvid u istoriju, tradiciju, vjeru i etiku ne vrši vlast već narod, jer, u protivnom, drugo saznanje bi bilo maglovito područje javnog mnjenja, koje bi uništilo autoritet nauke. Otuda potiskivanjem sjećanja, istorije, kulture, tradicije i jezika ne bismo bili ono što jesmo. Ako smo moderniji od predaka, a treba da jesmo, nijesmo mudriji od njih. I s malo razmišljanja, uočiće se „proizvodnja“ nove istorije, nove taktike i novih smjernica o budućem ponašanju „novog čovjeka“. Ishod bi bio gubljenje sopstvenog tradicionalnog bića. Naša čulna saznanja, ipak, sposobna su da saznaju supstancu svetorodne kuće Petrovića. U njima je sve dato, i zajedničko i slično. Narod stare Crne Gore uvijek je znao da je Crkva najbolja zaštita od poroka. Jedino pravo nacije je čovječnost, i to je sve, i ništa mimo toga. Sjetimo se riječi Marka Miljanova: „Prati riječi... koliko su one blizu istine i kakvim duhom mirišu“. Ponekad se stiče utisak kao da se ništa ne zaustavlja pred nama. Ipak, samo stvarnost pomaže čovjeku da shvati svoj položaj, svoj put ka vjekovno utvrđenoj istini. Put naroda Crne Gore i put njegove istine su svetorodna loza dinastije Petrović i Mitropolija crnogorsko- primorska. Ako svi ne znamo kuda idemo, bar znamo odakle dolazimo.

---