-Piše: Nikola Ivanović

Crna Gora je ugrožena brojnim pukotinama koje nije stvorila opozicija. Čak bi se moglo ustvrditi, na osnovu njenog političkog djelovanja, da pokušava da ih sanira. Tokom redovnih godišnjih boravaka u Crnoj Gori skromno pokušavam da odgonetnem gdje je suština društvene krize i raspolućenosti crnogorske javnosti. Pođimo od nesporne činjenice. Vlast imaju oni koji donose zakone, a zakon se može izglasati ignorišući činjenice. Dakle, vlast može imati neko ko ne poštuje činjenice - istinu. Pođimo od ključne pukotine- 64 odsto stanovnika Crne Gore govori srpskim jezikom, a Albanci, Bošnjaci i Hrvati svojim, što čini gotovo četvrtinu stanovništva. Onda srpski jezik prihvata 84 odsto Crnogoraca i Srba. Ovo bismo mogli imenovati i kao politički terorizam.

A po Ustavu službeni jezik je crnogorski, kojim, dakle, govori „većina”. Svi predlozi zakona prolaze izbornu proceduru u parlamentu. Proći će i sporni o slobodi vjeroispovijesti, odnosno zakon o crkvenoj imovini.

I Platon se rugao obliku vladavine u kome trojica neukih, pohlepnih na plijen i slavu, mogu nadglasati Sokrata i njega. Gdje je korijen društvene statike u Crnoj Gori? I obnovljenu državu, kao i u vrijeme kralja Nikole, prate dva usuda, dvije vrste siromaštva: materijalno siromaštvo i siromaštvo potreba. Prvo gura ljude da budu ponizni, jer može uslijediti i nešto gore, a ovo drugo, siromaštvo potreba, održava dugovjeku vladavinu u Crnoj Gori. Kao konstanta, ostaje odsustvo potreba da se mijenja ono što gura ljude u patnje i nevolje koje ih guše. Sa višestranačjem, kao nova potreba javila se pohlepa. Krvavi danak tranzicije pohlepe su milioneri koji su „prisvojili” ono što su generacije stvarale.

Dakle, čovjek vidi, zna i ćuti. Ćutanje je sam odabrao. Stari Latini su govorili: „Mudar je onaj koji zna pametno da ćuti.” Da bi vegetirao, da bude niko, da ne postoji kao subjekat, bježi u nepostojanje, bezličje, u bjekstvo od sebe (od svojih korijena, svog jezika, svoje crkve), kako ne bi ugrozio egzistenciju. On konta- ništa sam ne mogu mijenjati. Zlo dolazi spolja, kao i političke smjernica. Navodim jednu...

Srpska vojska u Splitu je oslobodička, a u Budvi su okupatori. Kako ispraviti ovu nelogičnost? Okupirali Srbi okupiranu Budvu 1918. a u okupirani Split 1918. godine takođe ulazi srpska vojska?! Tada je Split imao 25.000 stanovnika, a srpsku oslobodilačku vojsku dočekuje 20.000 građana! Među nekim mlađim hrvatskim intelektualcima preovlađuje stav da nije bilo srpske vojske ne bi Hrvatska bila tako velika i prostrana, posebno na jadranskoj obali, zbog čega je i ubrzano zasjedanje Podgoričke skupštine.

Pošto živim u dubokoj „mladosti” (85), pamtim vrijeme SRZ (seljačkih radnih zadruga), kada su seljaci represivnim mjerama utjerivani u zadruge. Alternativa, najčešće - Jusovača.

Pamtim poratne godine kada su sveštenike ubijali, jer su predstavljali crkvu, koja je označena kao „opijum za narod.” Tada su u bogomolje SPC utjerivali koze i ovce. Danas bi te iste bogomolje zvanična vlast kurjačkim zakonom da proglasi državnim kulturnim dobrom, sa svom njenom imovinom. Kao da su to oni isti mozgovi iz 1945. godine.

Svaka crkva umire bez vjernika, osim CPC. Po svim relevantnim istraživanjima, ogromna većina su vjernici Srpske pravoslavne crkve, najveće povjerenje ima SPC- 47,8 odsto. Smatram da toliko ima i Srba u Montenegru. Ne razmišljajući o posledicama, zvanična vlast priprema pomenuti kurjački zakon, kako bi podržavila sve srpske bogomolje izgrađene prije 1918. godine, nakon čega bi mogao uslijediti novi talas emigracije. Kao da neko priziva drugu Žutu gredu.

Emigracija iz 90-ih godina udvosručila je broj Srba, Bošnjaka i Crnogoraca. Sve republike razbucane Jugoslavije dobile su svoje države.

Živio sam u tri republike, a sada četiri države, a u svakoj sam danas stranac.

Nakon balkanizadžije Jugoslavije i dobijanja šest, odnosno sedam državica uslijedili su egzodusi u svim novim državicama.

Srba je godišnje manje 60.000, Hrvata 77.000, Srba u Republici Srpskoj je manje oko 30.000, a na Kosovu je najgore, niko ne zna koliko su u minusu.

Neke ozbiljne procjene ukazuju da ih je jedva nešto preko milion na Kosovu i Metohiji, a polovina čeka viznu liberalizaciju da zdimi preko granice. Koliko odlazi iz Crne Gore, ne znam.

Redovno slušam sa distance od devet vremenskih zona kako servis građana izvještava o velikim iskoracima države ka EU.

Nakon ulaska Crne Gore u alijansu, navodno, svi su ključni problemi pred rješavanjem, posebno investicioni i bezbjednosni. Ovo „svi problemi” podsjeća me na jedan prilog novinarskog poletarca, prije pola vijeka. Dok sam bio uredenik u sarajevskom „Oslobođenju”, ponuđeni novinski prilog je glasio: „Veterinarska stanica u Fojnici nabavila je dva priplodna bika i sa njima, računa se, biće riješeni svi problemi komune.”

Crna Gora je priznala nezavisnost Kosova, s kojim se spori oko „državne granice” u Rugovskoj klisuri. Prvi građanin Kosova proglašen je za počasnog građanina Ulcinja. Oko ovog apsurdnog priznanja države preostaje mi da parafraziram Venizelosov odgovor Centralnim silama za vrijeme Prvog svjetskog rata - da prekrši savezništvo sa Srbijom i da pređe na njihovu stranu: „Grčka je suviše mala zemlja da učini tako veliku podlost.”

Nesporno, politika ima uvijek isti pravac kretanja, uvis, ka vrhu, a poslije, bez izuzetka, slijedi padanje. Penjanje uvis narkotizuje, zaslepljuje. Niko neće da misli o tužnom završetku nametnutog trostrukog identitetskog transfera i bjekstvu Crnogoraca od sebe.

Birači su davali podršku oratorima, sijačima optimizma, dakle, onima koji izgledaju jači pa se time i sledbenici osjećaju jačim. Tako je bilo od minhenskih pivnica.

(Autor je publicista i pisac)

---