-Autor: Antonio Vitorino

Slike koje se ne zaboravljaju: očajne porodice u zagušljivim brodskim kontejnerima i na dotrajalim čamcima. Leševi koje je morska struja nanijela na obale i plaže nakon neuspjelih pokušaja prelaska preko mora. Ljudi koji su godinama žrtve zlostavljanja. Slomljeni ljudi.

Potreseni smo. Potreseni pričama o nasilju i otimačini. Potreseni zbog onih koji su spremni da iskoriste čak i očaj drugih ljudi. Činjenica da stradaju i djeca, da ginu zato što njihove porodice pokušavaju da im obezbijede bolju budućnost, teško opterećuje našu savjest.



PROŠLA JE JOŠ JEDNA GODINA



Međunarodni dan borbe protiv trgovine ljudima je opomena. Opomena da je prošla još jedna godina. Dan koji nas podsjeća da nismo uradili ni blizu onog što bi bilo dovoljno. Vrijeme je da se okonča globalna trgovina ljudima – bez obzira na to kojeg su oni pola, bez obzira na to koliko godina imaju.

Borimo se za prava migrantkinja i migranata koji rade nepopularne poslove u dobrostojećim zemljama. Za ljude koji rade ono što drugi ne žele. Zato Međunarodna organizacija za migracije (IOM) neumorno sarađuje s partnerima iz vlada, civilnog društva i privatnog poslovnog sektora – kako bi se sprečile štetne nuspojave angažovanja radne snage iz inostranstva.

Ali sve to nije dovoljno. Moramo se suočiti i s trgovcima ljudima. I moramo vlade zemalja-članica IOM da pozovemo na odgovornost ukoliko one ne uspijevaju da zaštite žrtve trgovine ljudima.

PROGANjAJU POGREŠNE LjUDE

Na migracije se sve više gleda kao na mogućnost bjekstva – od konflikata, nestabilnosti, nedostatka hrane, prirodnih katastrofa i klimatskih promjena. Ali veliki migracioni pokreti mogu da iniciraju i intenziviraju i kriminalnu energiju – što može da dovede do dodatne eksploatacije migranata.

Pa ipak to saznanje nije dovelo do toga da se eliminišu uzroci opasne migracije. A nije dovelo ni do toga da se migrantima ponudi odgovarajuća zaštita i podrška.

Danas, nažalost, mnoge vlade proganjaju organizacije koje spasavaju migrante u životnoj opasnosti – umjesto da na odgovornost pozovu stvarne krijumčare i trgovce ljudima. Kažnjavanje privatnih spasilačkih misija na moru, pogotovo iz birokratskih razloga, npr. zbog nedostatka urednih dozvola ulaska u luku ili korišćenja brodova bez jasne sudske nadležnosti na otvorenom moru, ne samo da je nepravedno – već je i neefikasno. Tako se samo rasipaju resursi humanitarnih organizacija, ali i organa krivičnog gonjenja.

Savladavanje tih izazova zahtijeva znatne investicije i međunarodnu saradnju. Ali mi ne možemo da ignorišemo te izazove i da se istovremeno nadamo da će po živote ljudi opasne migracione rute i time povezana trgovina ljudima da nestanu same od sebe.

ŠTA MOGU DA URADE GRAĐANI?

Kao građanke i građani mi i u javnom, ali i u privatnom okruženju možemo da se suprotstavimo antimigrantskom raspoloženju koje potkopava javno saosjećanje i tako omogućava trgovcima ljudima da nastave da djeluju – slobodno i bez kažnjavanja. Kao potrošači, mi možemo da zahtijevamo robu i usluge koje se proizvode i nude bez robovlasničkih odnosa ili eksploatacije. Ako donosioci odluka šire i tolerišu priče koje dehumanizuju migrante, mi možemo da ih pozovemo na odgovornost. Ali ne možemo dokono da gledamo šta se događa i nadamo se da će se nešto promijeniti.

Znam da mnogi ljudi ne migriraju samo iz očaja, već i zato što čeznu za boljom budućnošću. Slažem se da vlade imaju opravdani interes da zaštite svoje granice i regulišu migracije. Jasno mi je da vlade često moraju da balansiraju između interesa vlastitih građana i humanitarnih potreba migranata. Ali svima nama je u interesu da očuvamo dostojanstvo čovjeka, da štitimo ljudska prava. To od nas zahtijeva naša humanost.

(Autor je generalni direktor Međunarodne organizacije za migracije (IOM)

www.dw.com

---