- Piše: Vuk Vuković

Tamo gdje se završava politika (gdje, kad čak i probljesak stroge, silovite i snažne vertikale sobom ne isključuje pojavljivanje politike negdje izvan, s onu stranu, onamo na horizontu koji ne podržava imenovanje, uopšte figuru, već otvoren i sveden na sebe, tom radikalizacijom ne-upisa, postoji kao samodovoljan preko prekoračene pojmljive granice), iščezava i neprijatelj, onaj što dolazi kao stranac i ne uvijek pretendent, nego sasvim drugo lice, formulacija tuđinske moći kojom ucijelo upravlja sasvim drukčiji odnos od ovog koji nas ovdje struktuira, najčešće tako što isključuje vibrantnu sredinu, njeno podrhtavanje i iskliznuće iz užljebljenja što rade na tjeskobnoj kondenzaciji. – Prijatelj? Eho raštimovanog i neusaglašenog monologa u kome nužno odzvanja nešto od lamenta.

Prijatelj je preblizu pitanja moje smrti, isuviše pristrasan biograf, koji je još osuđen na slušanje i razumijevanje svega onoga što se odveć bolno udaljava od mene. Međutim, već zbog toga, prijatelj je moja slabost; mogao bih reći: sve dok imam i jednog prijatelja, nisam sasvim izliječen!

Neprijatelj me nagoni na asketsku istrajnost, budnost tvrdice, prije svega na spremnost da se bacam u onu nemoguću akciju koja uzima najbolji dio mene; ne mir, politika vrenja izvlači ono najkvalitetnije iz nas. Stostruka prepredenost, odnos žene naspram istine, staloženost i sporost, osobine su neprijatelja koji je najveća naša nauka. „Naši su prijatelji psi.“ (Delez)

Prijatelj oslabljuje intenzitet našeg duha, suštinski ga čini nepromišljeno pripitomljenim, da bude najgore – pretvara ga u prostor jednostavnog svojatanja. Tako je prijatelj taj što nastoji dopuniti naš odnos sa Bogom... Na način što će posve racionalno, advokatski i poštujući zakone ekonomije, premostiti nesvodive razlike od kojih „prijateljstvo“ osuđeno na nedokučive visine, uopšte, i zavisi.

Dok nam neprijatelj ne oprašta, prijatelj nas liječi i razmekšava. Umjesto da nas izlaže riziku i smješta na ivicu, prijatelj još postaje neprijateljem neprijatelja; jedna tvrđava u koju se sklanjamo od olujne sveprisutnosti smrti!

Ne treba opraštati samo i tek neprijateljima (šta je njih stalo do našeg spasenja), nego uvijek i samo prijateljima, tim slabićima i anesteticima za otupljenje instinkta što me uči samostalnosti i pustinjaštvu, dubokoj usamljenosti u kojoj život i rana pokazuju da su jedno.

Imamo li, tako pita politika, čula za ono noćno? Pod uzglavljem treba držati Makijavelijeve pouke, jer je to učitelj istine – zvijer i gospodar u jednog koži. Ukoliko se ne drznemo i ne krenemo putem volje za moć, prije ili kasnije, oko sebe ćemo raširiti boleštine.

Samilost i molbu da nas razumiju; još ćemo potražiti prijateljsku ruku umjesto vječno vraćanje rata kojeg smo jednom poveli protiv sebe, tom metodom od svakog stvarajući neprijatelja. Takva je bila i treba da bude naša sloboda! Dakle: odvažna za krajnje, fanatično, neiskupljivo, u igri koja u pokretu pravi pravila, ona koja drugi osuđuju budući da njih mogu poštovati samo i uvijek već oni koji postaju pravilo i slučaj za sebe.

---

”Prijatelj je preblizu pitanja moje smrti, isuviše pristrasan biograf, koji je još osuđen na slušanje i razumijevanje svega onoga što se odveć bolno udaljava od mene. Međutim, već zbog toga, prijatelj je moja slabost