- Piše: Tomica A. Milović

Nemoralnijih ljudi, nemoralnijeg vremena, a da se više govori o moralu, teško da se može i zamisliti. Sve ključa od poganluka, od razvrata, od „svijetlog obraza“, a ono: gdje ti je moral; imaš li zrno morala; osjećaš li bar malo stida zbog toga što radiš...? I tako u krug. Kolo (ne)morala se okreće. Da sve bude tužnije, za moral se raspituju najprije oni koji sa njim nemaju gotovo ništa zajedničko.

Šta je moral? To je fenomen, društvena norma, koja predstavlja kvasac za stvaranje dobra. Za njegovu najširu i najpotpuniju primjenu u praktičnom životu. Moral i dobro se ogledaju u istom ogledalu. Moral je istinsko i beskompromisno oličenje dobra. Ipak, moral se, od samog početka, shvatao, a shvata i danas, na različite načine. Početak razmišljanja o značenju morala, u antičkoj Grčkoj, podstaknut je traganjem za smislom i suštinom dobra. U toj „trci“ za dobrom, kod antičkih Grka su se utemeljila dva ključna stava o moralu. Prvi stav definiše moral (dobro) kao zadovoljstvo i uživanje za čovjeka pojedinca. Drugi govori o opštoj sreći ljudi kao kolektiva, kao društvene, socijalne zajednice. I da upravo sreća te zajednice predstavlja srž moralnog dobra.

Pojavom hrišćanstva, umjesto shvatanja morala kao pukog principa za zadovoljstvo i uživanje u dobru (bilo pojedinca ili kolektiva), ustanovljen je moral dužnosti. Ovako zadato moralno dobro, podrazumijevalo je i kazne za njegovo neizvršavanje. Pošlo se od činjenice da je čovjek posebno, samosvjesno biće, te kao takav mora postupati u skladu sa svojom unutrašnjom dužnošću. Sa svojim čovještvom. Na taj način se moral legitimiše kao jedan od najvažnijih činilaca u izgradnji čovjeka kao kulturnog, društveno i socijalno integrisanog bića. Kao bića koje sopstvenom normom, normom čovještva i dobra, izgrađuje i uređuje sistem ponašanja, kako pojedinca, tako i zajednice, odnosno društvene grupe. Moral u ulozi „oca“ čovještva i dobra, predstavlja garanciju da će svi ljudi biti poštovani, da će se uzajamno pomagati u ostvarivanju svojih prava, neophodnih za nesmetano funkcionisanje slobodnog pojedinca. I slobodnog kolektiva.

Sankcije za nepoštovanje moralnih normi, kao i kod istine, sastoje se od griže savjesti, osjećaja stida, pa sve do čovjekovog prezira sebe samog (samoprezira). Pored ovih sankcija koje sebi izriče prekršilac, postoje i druge. Najpoznatija je ignorisanje, odnosno, udaljavanje prekršioca morala sa pozicije koju zauzima u društvenoj zajednici (sa funkcije, radnog mjesta i sl.). Ovo udaljavanje neminovno dovodi do masovnog prezira konkretnog prestupnika. Dovodi do njegovog tretiranja kao nečovjeka, rušitelja kulta čovještva, kulta dobra i dobrih djela.

Kako u Crnoj Gori „podnosimo“ moral? Na kom nivou je čovještvo? Koliko su Crnogorci spremni da grižom savjesti i samoprezirom priznaju počinjeno nemoralno djelo? Da, osjećajući stid, izlože sebe prekoru i pokajanju? Mora se priznati da crnogorski „moralni trend“ prati onaj globalni, svjetski. A to znači da i u ovdašnjim uslovima više nego uspješno cvjetaju nemoralni cvjetovi. Na taj uspjeh nas godinama i decenijama podsjeća crnogorski autokratski režim. Savjest ovdašnjih vlastodržaca gotovo je potpuno imuna na grižu. Za njih stid i samoprezrenje, kao moralna kazna, jednostavno ne prijanja. Nije zapamćen primjer da je neki funkcioner, ministar,...podnio ostavku, pokajao se, izvinio, za moralno nedjelo koje je počinio. To je izgleda teško promjenljiva, ali i tragična konstanta u vječnoj Crnoj Gori. I nagovještaj potpunog sloma morala, dobrote i čovještva.

---