- Piše: Čedomir Antić

Sjećam se kada sam prije tri godine u Banjaluci prošao pored lažnog predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića. Odnekle sam mu bio poznat, pa je pokušao da me pozdravi. Uzvratio sam pogledom prezira. Navikao na visoki položaj koji ničim nije zaslužio, on je smjesta ustuknuo. Uvijek se začude tome što na ovom svijetu ne cijene svi položaj i moć.

Vrijeme je, nakon što je režim Mila Đukanovića dao jasne i nedvosmislene dokaze da je autoritaran i šovinistički, da mu bude uskraćeno gostoprimstvo među demokratskim i pravnim državama. Za početak u Srbiji. Vlast u Srbiji, ako ne ova onda neka buduća, demokratska, treba da raskine i zaustavi sve kriminalne i nezakonite poslove koje crnogorski režim sprovodi u Srbiji i sa srpskim građanima. Vrijeme je da budu objelodanjene, javnosti predstavljene i onemogućene agenturne mreže crnogorskih državnih i paradržavnih službi na teritoriji Republike Srbije. Nema više državnog finansiranja raznih crnogorskih šovinista koji, recimo, o trošku srpskog Telekoma uzdižu svoje patriotske fantazmagorije i rade na obespravljivanju čitavog jednog naroda.

Vrijeme je da bude prekinuto bratimljenje s krvnicima našeg naroda – osobama koje na lažiranim procesima osuđuju srpske poslanike na višegodišnje kazne zatvora, koji ne daju našim mladima da se zaposle samo zato što imaju drugačiji nacionalni identitet, koji ne dozvoljavaju srpska znamenja, brišu tragove naše kulture, otimaju našu imovinu i vrijeđaju naše pretke.

Pošto niko drugi neće - jer Srpstvo je samostalno i vjekovima posvećeno borbi za slobodu i demokratiju, pa nema USAID-a, NATO-a i EU-fondova koji bi finansirali naše pravo na postojanje i otpor – svi mi treba da preuzmemo brigu i staranje o srpskom narodu u Crnoj Gori. Srpski narod, ako želi zaista da dobije ustavna i zakonska prava, a jednog dana i ravnopravnost, mora da pođe putem koji su prešli i ostali narodi u borbi za slobodu. Kada počnu da nam otimaju svetinje, odgovor može biti BOJKOT. Miran bojkot ustanova i države fašisoidnog režima. Hrvata je nekada bilo 19 odsto u Jugoslaviji, Albanca u Srbiji 17 odsto, pa su uspjeli. Nacionalne ustanove i poslove, posebno srpske društvene elite, treba da preuzme Srbija. Sa onima koji hapse i ubijaju naše ljude, koji otimaju naše svetinje, koji tuku našu djecu, koji skrnave spomenike sopstvenih djedova, koji su prihvatili ideologiju zla, nema razgovora.

Oštro se protivim i borim protiv nasilja. Siguran sam, međutim, da Đukanovićev režim, koji je zasnovan na sili i slabostima građana, pred krepavanje neće znati da odgovori na bilo koji drugi način osim nasiljem. Tada će se suočiti sa narodom koji sebi više ne može da dozvoli slabost. Za Srbe i njihove predstavnike nema više nade ni slobode dokle god je DPS zakonit, a Milo Đukanović na slobodi.

Ovo što se dešava nema veze s prošlošću odnosa nekoliko naroda. Pa Srbi iz Crne Gore i Srbija su pomogli Đukanoviću da opstane i održi se 1997. godine. Dio Srba je omogućio falsifikovani referendum. Srbima je nešto garantovano prilikom donošenja Ustava iz 2007. godine. Ovdje je riječ o kriminalcima koji su zaposjeli jednu državu i vladaju njom na divljoj mržnji prema srpskom narodu. Iskoristili su priliku zato što smo već decenijama ventil mržnje i segregacije za demokratije zemalja Kvinte (zvaničnih SAD, Britanije, Francuske, Njemačke i Italije) – jer o Srbima je danas moguće sve reći i njima je dozvoljeno sve učiniti. To mora da prestane. Prestaće kada Srbi i Srbija kažu: „Dosta je bilo.“

Zlodjela Đukanovićevog režima daju pravo na otpor. Apelujem da taj otpor bude miran. U terminalnoj fazi režima siguran sam da će čitavom svijetu postati jasno da je upravo on kriv i da zaslužuje pravednu sudsku kaznu. Želim da nasilje prema režimu ne izvrše Srbi, već međunarodna intervencija upravo država od kojih je nepravda prema njima potekla. Uvjeren sam da bi bilo jako loše da Milo Đukanović, Duško Marković, Srđan Darmanović i drugih dvadesetak krivaca za masovna kršenja ljudskih i građanskih prava budu meta revolucionarne pravde. Ne vjerujem u crnogorsko sudstvo sve dok ne prođu godine od uspješnih reformi. Za ove ljude potreban je poseban međunarodni sud i, ukoliko budu osuđeni, jedan dalek zatvor u demokratskom inostranstvu.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---