- Piše: Milutin Mićović

Žali mi se prijatelj: Crna Gora mi je kamen o vratu. Ne mogu da skinem taj teg ni s vrata ni s duše. Htio sam ovih dana da se odmaram kao i drugi, da se izležavam negdje na talasima Jadrana, ali džaba. Kamen Crne Gore vuče me ka dubini. Verao sam se po ruskim gradovima, odlazio na Kavkaz, ulijetao u prostranstvo Sibira, slušao stepe i tajge, gledao egzotične ptice i životinje, i, pored svih radosti i bezbrižnosti, opet osjetim onaj kamen o vratu.

Odalazio sam do Vladivostoka, izlazio na obale Tihog okeana, neće li me ta tišina i prostranstvo odvojiti od Crne Gore, ili, ne bih li taj kamen utopio u dubinu okeana, ali uzalud. Tek kad pomislim da sam taj kamen utopio u okean, on odnekud ispliva i zasjedne mi za vrat.

U tom kamenu, progledavajući kroz njega, u tišini molčanija, upisani su - likovi, riječi, zvuci, melodije koje grade naše porijeklo. Sjetio sam se tada, baš dok sam bio na Dalekom istoku, da je grof Sava Vladislavić, Srbin, Hercegovac, koji je nosio u genima nasleđe srpskog plemstva, diplomata koga je visoko držao ruski car Petar Veliki, kao carski izaslanik, podigao crkvu Svetom Savi na granici Kitaja, da kruniše svoj veliki diplomatski potez – razgraničenje pomeđu carske Rusije i Kine. Eto, i u tom gestu sijevnuo je znak porijekla, koji nadilazi vrijeme.

A našu Crnu Goru uzeli da prave ljudi bez ijednog konstitutivnog znaka svog istorijskog porijekla, i agresivno počeli da popuju o njenoj istoriji, kulturi, crkvi. Crna Goro, hoćeš li žive da nas sahraniš? Evo, sahrani Peđu Vukića, zrno bisera one stare i prave Crne Gore, i znak koji razara laži ove Crne Gore.

Evo, u toj infernalnoj navali, i prvi policajac Crne Gore, Veselin Veljović, već računa da je pogrebeno svo naše pamćenje u tridesetogodišnjim državotvornim bahanalijama, pa s policijskim odredom iza leđa, odlučno sasu nam u lice: istorija Crne Gore nema nikakve veze s Nemanjićima. Nije mogao da čita ni kralja Nikolu, kojeg čitaju i čobanice i kosci iz kolašinskih polja, a ne da je čitao nešto iz dublje prošlosti. Recimo narodne pjesme? Ma jok! Ma nije taj čitao, čita se iz njegove odlučne i „autoritativne“ policijske pojave, ništa složenije ni starije od partijsko-policijskih spisa KP i DPS-a. No, on je rekao svoju golu istinu: Crna Gora za koju on zna nije starija od komunističkih ćelija posijanih po Mojkovcu u prošlom vijeku. Vidi se po njegovom odlučnom licu da njegovo pamćenje ne seže dalje. Ne očekuje niko da on nešto zna iz istorije i kulture Crne Gore, ali je problem kad kao šef policije hoće da „zna“ ono što ne zna. Niko mu ne zamjera što ne zna da su Nemanjići sagradili istorijsku i sad djelujuću crkvu Sv. Petra i Pavla u Bijelom Polju (kraj 12. vijeka), manastir Đurđeve Stupove u Beranama (1214.), manastir Moraču (polovina 13.vijeka) pa i Mojkovac osnovali (da ne ulazimo u njemu predaleki srednjovjekovni prostor Crnogorskog primorja, ili rukopisne knjige kao Miroslavljevo Jevanđelje i sl. Ne treba to on ništa da zna, i to neznanje ne škodi mnogo njegovom policijskom profesionalizmu, ali kad hoće da „zna“ ono što ne zna tada to neznanje, uz državno-policijsku pomoć, postaje teška kontaminacija i crna rupa u društvenom prostoru Crne Gore. Ili, ne može ni Milo Đukanović da sve ne zna što se tiče duhovne i kulturne istorije Crne Gore - neka ne znaju i njegovi saradnici. Bratski je raspodijeliti to državničko neznanje. Uz državnu podršku, još neznavenijoj masi, može to da izgleda kao neko znanje. Jer treba graditi ovu bestemeljnu Crnu Goru, makar svima obraz ubrljali i oči povadili. Je li - pita me sagovornik.

(Autor je književnik)

---