-Autor: Ljubodrag Stojadinović

U kući obješenog o konopcu se ne govori. Ova izreka se koristi kao sredsto za ublažavanje neprijatnih aluzija. Ali i kao cinična dosjetka o smrti i spravama koje do nje dovode. U Srbiji nema vješanja, ni garote, ni goljotine. Čak ni streljačkog stroja. Smrtna kazna ne postoji, što ne znači da je nema. Oliver Ivanović je streljan po snazi presude koja je donijeta na visokom i mračnom mjestu. Sudija još mahnito lupa čekićem po astalu, i ne zna se ko je sledeći. Ali, neko svakako jeste, možda baš sudija.

U subotu su na proteste ponijeta simbolična vješala. Iznad mase se uznio stub sa omčom, kao neka vrsta prijeteće aluzije. Prilično gadna stvar, sprava koja izaziva jezu.

Na Divljem zapadu, svako mjesto je pored sklepane birtije, banke, zatvora i šerifovog ureda imalo svoje drvo za vješanje. Tamo su visile skitnice, konjokradice, ubice koje su kačene na konopac da ne bi ubijale.

Presudu je izricala i odmah obavljala rulja, ne čekajući zakon. Dok šerif stigne, taj nesrećnik je već omastio legendarno drvo.

Ima li Srbija drvo za vješanje, ili se ono, bar kao simbol divljine, mora nositi sa sobom? Ko bi ga znao. Ne vjerujem da su beogradska vješala u operativnoj upotrebi, niti da se ideja sastoji u nadmoći srpskog duha nad vješajućom materijom. Štagod bilo, šala je zloslutna, ako je to bila neukusna zajebancija. Još je gore ako je latentni dželat mislio ozbiljno, ili nije mislio ništa.

Dobro je što je pokrenuta potraga za tajanstvenim licem, koje se lijepo slikalo ispod svoje omče. Imamo visprenu policiju, mogla je odmah da ga nađe. A ako nije još, možda uz dobar razlog i neće.

Dok ga ne nađe, pa veseli dželat ne objasni šta je želio, napravljen je prostor za potresnu igru vladajućim osjećanjima. Eto, kakvi su oni, htjeli bi da „bese”. Vidite šta bi vam donijeli Đilas, Jeremić i Obradović: zakon linča, mobilna vješala. Pretvorili bi ovu dolinu sreće u mjesto za pirovanje vješajućih ubica, koji bi umjesto pištoljima ili kalašnjikovima, svoje žrtve iz zasjede sačekivali omčama. Brže je, sigurnije, lakše se trči sa balvanom i konopcem.

Protesti, dakle, donose haos i beznađe, udara se na ličnost i porodicu predsjednika. Svi koji drže do sebe, do skuta vođe i svog položaja požurili su da osude vješanje kao povratak u bezakonje i vandalizam i podržali svoga gospodara u nastojanju da svakoga dana napravi bar jedan podvig, i načinili glupi, živi štit oko njega.

Kod Sarape je gostovala premijerka, sa potpuno novim, agresivnim stilom pokušavajući da od sebe načini energičnu čeličnu ledi, koja se pravi da zna o čemu se u Srbiji radi i čime se ona zapravo bavi. Sarapa je podbadao i slušao, a ona je, naravno, imala vješanja po Srbiji kao noseću temu, ali se bacila u polemiku sa protivnicima svog nedostižnog gurua pokušavajući da ga imitira u grimasama, gestovima i nekim leksičkim bravurama.

To je bio naporni ogled premijerke u pokazivanju šarma i traženju sebe. Ali gdje da se traži baš pred neodoljivim Sarapom, pokazujući neprijatno nastojanje da istrči ispred ostale revnosne posluge, koja se već postrojila kao antivješajući štit. Njena je misao da svi oni koji bi da ruše ovu vlast imaju problem sa sopstvenom definicijom civilizacijiskih vrijednosti.

Ne bih, naravno, bio sklon da nosanje pokretne verzije vješala po Beogradu proglasim bezazlenom kreativnom igrom. Gledao sam priloge sa nekih protesta u Vašingtonu gdje je na mobilnim vješalima bila obješena lutka sa likom Donalda Trampa. Devedesetih se nešto slično dešavalo sa krpenim modelom Slobodana Miloševića odjevenim u prugasto robijaško odijelo. On je visio na kamionu koji je vozio razglas.

U subotu je omča bila prazna, što ne umanjuje simbolički mrak. Vlast može da se nada da umjetnik nije neki Simonović, vješajući piroman iz njenih redova, poslat da bude dželat. On bi postao tema za sve dvorjane i uslužne elektronske i tiskane stvari, a ne ono što je najvažnije: gazdin neizbježni pad. Uz odgovor na pitanje koje se ne može izbjeći. Vučiću, ko je ubio Olivera Ivanovića?

Peščanik.net

---