-Piše: Đole Peruničić

Ja i moja generacija u Učiteljskoj školi u Nikšiću imali smo veliku privilegiju, jer nam je istoriju predavao veliki čovjek i pedagog Milan Ivanović. On nas je učio kako da učimo istoriju i kako da tragamo za istorijskim činjenicama i izvorima, te da u svojim izlaganjima navodimo samo prave istine - činjenice, a ne da to iskrivljujemo i falsifikujemo. Kad bi neko u svom odgovoru počeo da frazira zbog toga što nije dobro naučio lekciju, profesor bi uzviknuo: „Ne čeprkaj po istoriji!“. Dakle, govorio nam je da treba uvijek proučiti uzroke nekog istorijskog događaja, povod, a kasnije i same posledice tih dešavanja.

Danas pojedini istoričari falsifikuju istoriju i činjenice, zatrpavaju istinu lažnim materijalom, sve u službi postojećeg režima i njihovih mentora. Može li biti veće bruke od načina na koji se vaspitavaju današnje generacije u školama, od toga ko piše udžbenike i propisuje pravila? Ko stoji iza toga nije teško pretpostaviti, samo treba znati ko su mentori takve politike? Dakle, treba što glasnije uzviknuti profesorovu rečenicu: „Ne čeprkajte po istoriji!“. Istina će uvijek pobijediti, ma kako je današnji „naučnici“ skrivali ili ogolijevali. Zar ništa nijesmo naučili iz prošlosti? Kad su na Cetinje doveli Šćepana malog da vlada i upravlja Crnom Gorom?! Pa ponovo dovode raspopa Dedeića i postavljaju ga za mitropolita tzv. „crnogorske crkve“. Dokle više da se lažnjacima popunjavaju crnogorska zbilja i istorija? Ko kreira takvu politiku i iz kojih centara? Zna se! Gospodar je bio u Vatikanu i tamo dobio blagoslov za politiku koju treba da sprovede u Gori Crnoj i sve crnjoj.

O Podgoričkoj skupštini i njenoj legalnosti i legitimnosti digla se halabuka. Rasvjetljavali su to političari i „istoričari“ i prosipali prašinu narodu u oči kako bi se što više dopali vođi i mentorima iz ko zna kakvih centara. Ako je Podgorička skupština bila nelegitimna i iz pravno-formalnih razloga, pravi naučnici i istoričari bi osvijetlili uzroke zbog čega je ona održana i zbog čega su donesene odluke sprovedene u djelo. Treba sagledati sve aspekte pogubne politike kralja Nikole koji je isključivi krivac za sva posrnuća Crne Gore kao države i za sve nedaće koje je narod pretrpio njegovom pogubnom politikom. Naime, Crna Gora je bila izdržavana zemlja, zadužena četiri godišnja budžeta, a da bi vraćala dug, ponovo se zaduživala. To je viđeno i danas. Znači, neuspješna ekonomija, kako tada tako i danas. Kralj je sklopio dil sa Austro-ugarskom i formalno bio u ratu, a stalno eskivirao borbu s njima. Imao je smiješne aspiracije da uz pomoć Austrougarske formira Dušanovo carstvo od Neretve do Drima sa sjedištem u Prizrenu, a da on bude na čelu tog carstva. To je bilo smiješno i u okruženju, a i većinskom življu Crne Gore. Kad je vidio da mu se takve želje neće ispuniti, potpisao je sramnu kapitulaciju i napustio zemlju ostavljajući državu i narod pod okupacijom. Crnogorski narod je od gladi umirao, država je bila razorena od okupatora, pa kad su je oslobodili saveznici i srpska vojska, narod je bio prinuđen da traži spas. Ruku spasa im je pružila Srbija. Znači, posledica svih tih događaja je i Podgorička skupština, i njene odluke, a uzročnik tih odluka je kralj Nikola. Aktuelni gospodarčić se provodio po Argentini, a onda odmah otputovao do Dubaija sa svitom i savjetnicima, a sve o trošku države. Od njegovih putovanja, navodno, Crna Gora će imati „benefita“?! Gospodar i gospoda oko njega ne znaju, niti imaju vizije šta će sjutra raditi, ako to nije u njihovom kriminalnom interesu.

---