- Piše: Magda Peternek

Kao što je važno znati biti rječit, tj. znati smisleno i odmjereno govoriti, te samim tim i kvalitetno razgovarati, ništa manje nije važno ni znati ćutati. Ovim ne mislim na ono ćutanje koje je blagorodno u našim svjesnim trenucima samoće, tj. ne mislim na ćutanje sa samim sobom, već na ćutanje u komunikaciji kada je ono mnogo važnije i neophodnije od bilo koje druge riječi. A, znati otćutati ili prećutati je takođe bitan segment da bi razgovor sačuvao svoj kvalitet. Ima onih kojima je ova moja tvrdnja kao „špansko selo’’ daleka i koji misle da samo u riječima leži istina i da se samo tako može doći do nje. Nisu u pravu, jer davno su mnogo umniji i iskusniji rekli da je ćutanje zlato, tako da se njima neizostavno mora vjerovati. Koliko smo samo puta zbog ishitrenosti i brzopletosti dovodili sebe u neprijatne situacije. Tu je ono „ujedanje za jezik’’ zatajilo i riječi su otišle u nepovrat. Svađe su vrlo često epilog takve situacije. Dakle, ovdje ne pravim razliku između riječi i ćutanja, tj. ne dajem prednost ćutanju, već želim da ga stavim u pravi kontekst i na pravo mjesto. Naći balans, kao i u svemu u životu, jeste teško, iako to izgledalo veoma jednostavno i lako. Tako i ravnoteža između izgovorenih i neizgovorenih riječi jeste vrlo zahtjevna disciplina, koja kao i sve druge iziskuje trening. Iskustvo je, naravno, vrlo važan činilac, ali nije jedini. Mora se na tom putu raditi na sebi, bilo da je to čitanje, pisanje itd. i posvećenost svom cilju. Svima nama je istina uvijek važna i težimo da je dosegnemo, iako vrlo često ne želimo da se suočimo s njom. Do nje se nekad dolazi riječima, ali ne uvijek. Naprotiv, upravo ćutanjem, vrlo često otvaramo prolaz za nju i jasnije je sagledavamo. Treba znati da rečenica „prećutati istinu’’ nije uvijek postavljena u negativnom kontekstu, jer prećutati istinu ponekad je neophodno, ne bismo li je zapravo sačuvali od nepotrebnih i nesmotrenih riječi, koje bi samo izazvali kontraefekat. One „prazne priče’’ ne spadaju u ovu temu, jer sam o njima već „razglabala’’ i one će neminovno uvijek postojati. Samo je stvar izbora hoćemo li im se prepustiti. U malim dozama su zanemarljive i ne prave veliku štetu. „Babe su uvijek trle lan da im prođe dan’’, pa neka i dalje nastave sa svojim „zanatom’’.

Dakle, vrlo je važno znati ćutati, znati otćutati i znati prećutati, kada time činimo dobro i sebi i drugoj strani. U ovoj današnjoj opštoj jurnjavi kada svako može sve da kaže i kad nažalost riječi i ćutanje vrlo često pobrkaju mjesta i uloge, nije lako zauzeti stav i ostati dosledan. Politička scena je primjer nepoštovanja i prema riječima i prema ćutanju, pa samim tim i neuvažavanje jednih prema drugima. Sva komunikacija se svodi na vrijeđanje i omalovažavanje. Kada bi se riječi ponekad umirile, i kada bi se time što bi ostale neizgovorene pokazalo poštovanje prema svojim političkim protivnicima, možda bi se ta divna riječ dostojanstvo i mogla bar naslutiti. U snazi ćutanja ponekad leži njena neizmjerna snaga, kao i u odmjerenoj i smjernoj riječi. Dok se to ne desi, nažalost, bićemo svjedoci političkog pijačnog stanja, kao i rasprodaje i preprodaje poštovanja i svega što ide uz njega. Zato, dragi moji, razmislite da li je baš uvijek važno i vrijedno izgovoriti riječi, i da li je ona „što na um to na drum’’ uvijek na cijeni. Ja smatram da nije, i da je ponekad mnogo važnije znati ćutati. Mislim i tvrdim. I ja i moj bič, jer oni koji ne znaju da ćute su kič.

(Autorka je pjesnikinja)