-Piše: akademik Zoran LAKIĆ
Teritorija današnje Crne Gore i njen narod odista su imali burnu i bogatu istorijsku prošlost. Nju je karakterisala nesporna istorijska činjenica da je Crna Gora uvijek bila (i ostala) tako mala, a da su njeni prvi susjedi bili tako veliki – na uvijek nemirnom balkanskom prostoru, koji je često tretiran i „nečijom zemljom” – valjda zato da bi veliki susjedi imali „pravo prvenstva” – u osvajanju toga zanimljivog mediteranskog prostora. To je Njegoš izrazio stihovima: „malena i snaga”, pa onda još težim – Crna Gora „bez iđe ikoga”, a „aravijsko more sve potopi!”.
Da bi se odbranila od opasnih susjeda koji su je ugrožavali, Crna Gora je zaista prolazila kroz brojna iskušenja. Najopasniji susjed je bila Otomanska imperija, koja je počela svoj osvajački pohod – provjerenom islamizacijom. Vjera je bila temelj i oslonac čuvanja svakojakog identiteta naroda. Prevjeravanje hrišćanskog naroda Crne Gore bila je prva i glavna opasnost. Opet se oslanjamo na Njegoševe stihove: ,,Prevjeri se plahi i lakomi”. Time je mnogo toga rečeno i kasnije potvrđeno naučnim studijama poznatih istoričara.
Iako je islamizacija značila samo promjenu vjere, što se danas često čini dobrovoljno i iz ljubavi, prikazivana je kao nasilno odnarođenje naroda, pa je označavala poturčenje, što je značilo i gubljenje narodnog individueliteta. Nevolja je bila u tome što su na udaru bile sve dotadašnje narodne vrijednosti, pogotovo one koje su imale, ili mogle imati – antiislamski karakter. Bila je to ogromna opasnost za gubljenje svakojakog identiteta naroda.
Na drugoj, zapadnoj strani Crne Gore opet su bili moćni susjedi istih-opasnih pretenzija po budućnost njene religije i naročito njenog naroda, koji je od vjerskog raskola 1054. godine proglašen – šizmaticima – otpadnicima.
Pokatoličenje „šizmatika” bila je nova, još veća opasnost za nestanak slobodnog života tog malog slobodarskog naroda. Znalo se da pojedinačni prodor u „svijet Zapada” – može imati šansu na uspjeh jedino prevjeravanjem, ali ovog puta – ne nasiljem, već prevjerom od pravoslavlja u katolicizam; i dalje se ostaje u hrišćanstvu. Otud su mnogi pravoslavci kao vrhunski intelektualci svog vremena – prelazili u katoličanstvo radi naučne karijere. Smatrali su to manjim grijehom, jer su i dalje ostajali hrišćani, kao što su i dotad bili.
Jedna legenda kaže da je najranija Crna Gora bila zemlja bogova. Iz te mitologije u stvarnosti je ostalo da su stanovnici Crne Gore – stameni kao stijene Crne Gore, koji ljubomorno čuvaju svoje siromaštvo; ne interesuje ih bogatstvo drugih, pa tako ni moćnih susjeda. ,,Ostali svijet” i njegovi istaknuti pjesnici poželjeli su da posjete tu čudnu zemlju i upoznaju njene ljude – osobene po mnogim ljudskim vrlinama. Ostavili su zapis: „Kako su bogati ovi siromašni Crnogorci”. A jedan veliki pjesnik podario je upravo toj Crnoj Gori i njenom jednovjernom pravoslavnom narodu – poznate stihove: „O najmanji od naroda; krvavi prestole slobode; velika Crna Goro!”
Dakle, Velika Crna Goro, i kada je ona bila mala, da manja i nije mogla biti. Istorijski izvori govore da je odista tada imala oko 80 sela, 800 pušaka i slobodnu teritoriju u „aravijskom moru” – manju od malo bogatije okućnice. Podlovćenska i četvoronahijska Crna Gora zaista je bila jednovjerna – pravoslavna i jednonacionalna – srpska država. Takva je vjekovima opstajala. Zato je u njenom najvišem pravnom aktu i zapisano: U Crnoj Gori živi jedino srpski narod – pravoslavne vjere. Narodi druge vjere su ulazili u sastav te Crne Gore u vrijeme uspješnih oslobodilačkih ratova 19. i 20. vijeka. Bila je to i zavjetna obaveza – pomoći svojim sunarodnicima da budu slobodni i kao takvi gospodari na svojoj zemlji. U tom smislu zanimljiv je i zapis iz udžbenika istorije. Citiraćemo ga: „Svaki Srbin u Crnoj Gori – dužan je poznavati i voljeti svoju cjelokupnu domovinu – sve srpske zemlje, u kojima žive naša oslobođena i neoslobođena braća Srbi. Nijedan Srbin i Srpkinja, ma koje vjere bili, ne smiju požaliti ni život, ni imanje – za opštu srpsku slobodu, dobro i blagostanje. Treba da je brat mio, koje vjere bio, jer teško bratu bez brata!”
Kada je ta malena Crna Gora postala ravnopravna u društvu međunarodno priznatih država, dominantan je bio njen pravoslavni srpski narod. Ali su se u njoj našli i neki drugi narodi, najprije Albanci, a zatim i neki drugi – kao Jevreji, Romi, Hrvati. Istina, od tih nesrpskih manjina – najbrojniji su bili muslimani, ali ih tada nije bilo ni sa malim, niti sa velikim „m”; najčešće su bili nacionalno neopredijeljeni. Obradovali su se 1929. godine promjeni imena države u Jugoslaviju, pa su se jedno vrijeme kazivali Jugoslovenima. Ako se dobro sjećam – tada ih je bilo u zajedničkoj državi, oko dva miliona. Danas se u Crnoj Gori nazivaju i Bošnjacima i čine oko 16 odsto ukupnog stanovništva Crne Gore.
Crnogorci, kao nova nacionalna odrednica dijela hrišćanskog naroda Crne Gore – javljaju se prvi put u Ustavu Crne Gore iz 1947. godine. Istina, moj profesor akademik Vasa Čubrilović saopštava da je prvi put čuo za nacionalne Crnogorce 1936. godine, kada je bio na odmoru na Žabljaku. Moji studenti su vodili raspravu o crnogorskom nacionalnom identitetu.
Po prvom popisu stanovništva u Crnoj Gori, nakon oslobođenja 1945. godine, nacionalni Crnogorci su bili ubjedljivo najbrojni narod u Crnoj Gori – preko 98 odsto. Nestalo je Srba koji su do tada činili većinski narod Crne Gore. Komentarišući taj prvi poslijeratni popis stanovništva, neki su se upitali – šta se to desilo sa dotadašnjim Srbima, i odakle se to doselilo toliko Crnogoraca – i sve to u samo jednoj generaciji.
U pitanju je, naravno, šala, iako je riječ o pravoj pravcatoj zbilji. Ona se može najbolje pojasniti istorijskom analizom odnosa naroda, njegove vjeroispovijesti, nacije i države. Istorijski gledano – prvo se javlja narod sa svojim jezikom, pa taj narod prima vjeru, što je nesporno. Nesporno je i da su prvi vjeroučitelji bili Ćirilo i Metodije. Ne zaboravljamo ni raskol u hrišćanstvu 1054. godine: istok je postao šizmatički i odmetnički. I danas se tako tretira. A mi smo, zapisao je Sv. Sava – izgradili kuću nasred tog vrlo frekventnog puta koji spaja ili razdvaja Istok i Zapad. Pa smo pomalo i Istok na Zapadu i Zapad na Istoku. Niti jedno, niti drugo. Ili i jedno, i drugo. A politika kaže da su to dvije stolice i savjetuje (primorava) odaberite samo jednu. A naša politička realnost kazuje da imamo svoju stolicu.
Nakon vjere – označili smo naciju kao važan mednik u istoriji naroda. Istorijski gledano, nacionalna svijest je mnogo mlađa od prethodnih kategorija. A poslije nje se javljaju nacionalne države. Probuđena nacionalna svijest stvara državu da bi štitila nacionalne interese svoga naroda. Kod nas u Crnoj Gori desio se teorijski presedan: Crna Gora se opredijelila za obrnuti red: država stvara naciju – ne zna se zašto, blago rečeno. Pa ni kako. Možda i prisilom.
Miješanje navedenih pojmova dovodi do pravog teorijskog, pa i praktičnog haosa. Zagovornici tog haosa dobro znaju hronološki redosled navedenih kategorija, ali se prave da to ne primjećuju. A ono što se ne vidi to i ne postoji. Jednostavnije rečeno, zanemaruje se hronološki redosled: narod, vjera, nacionalna svijest i nacionalna država, da bi se, onda, pojasnilo da je sve moguće pa i da jedan narod preko noći promijeni svoj nacionalni i vjerski identitet, uprakos vazdašenjeg upozorenja: vjera nas je održala – njoj hvala.
)){kind=small}
