-Pi­še: Mi­li­sav S. Po­po­vić

Neke nam se riječi maze sa vazduhom čim poteknu... imamo toliko lijepih pridjeva i imenica da se izgovaraju grudima, grlo ih zagrli naknadno - kada ih treba obući glasom i pu­sti­ti drugima. Pomalo je bezobrazno što još nismo sačinili leksikon “jezikopojenja” i notnim zavješ­tanjem ostavili rukovođenje slogovima - kako bi se biserna tradicija izgovaranja podmladila, preporodila.
Druge kulture bi bogat­stvom našeg izražavanja dosegle run­ski značaj... mi smo sricanje melodijskih bitova utrošili na beznačajnice. Na odbranu, žrtve i napadanje. Od žive vode smo stvorili kamenje. Na sreću, jezik nam se ne predaje.
* * *
Duša - slasno neš­to što bri­di na srčanim i očnim prevojima, što se dr­ži uza se. Bježi ka sun­cu kada nestaneš. Lijepo ime. Sopstveno značenje. Nema pojašnjenje - a znamo za šta je, i kakva je. Kazali bi da za nju nema zamjene, da nismo spretni da sročimo dodatno značenje. Tako smo je izrekli i tu stali. No nije bilo tako... još smo neš­to umjeli. Nanm smo nekad davno, u počet­ku početaka, kao prezime joj dodali.
* * *
Nanm - neš­to što du­ši daje duha. Esencija je proživljenog čovjeka. Svih njegovih puteva, tragova, snova, radosti i uvreda. U nanmu je čovjekova tuga - jedini otisak kojim se raspoznaješ, razlikuješ od ostalih. Sreća je za sve jedinstveno ista. Suza je ta u kojoj počiva čovjekova sušt­ina.
No, nije ovo samo prezime du­ši... nanm je živa uspomena o čovjeku nakon smr­ti. I imala je dar da se lomljenjem podijeli, zakine kao kolač, i nekom drugom ponudi. Onaj što je pri­mi, u sebe će da pohrani rječnik o čovjeku iz kog se rodila. O tome kakve je kakvoće bila njegova jasnoća.
* * *
Postojao je način, ritual tačnije, kako se nanm prenosi. Poljubiš dlan, dodirneš čelo i nasloniš prste na gru­di onog sa čijom bi se sušt­inom upleo. Ne bi se uvijek prenos uspješno izveo... nekada onaj kome želimo sebe da podarimo nije kadar da u sebe tebe prihvati i razgori. Patnja i že­lja nikada ni­su mjerilo ljubavi. Zaludno je pogrešne voljeti... no, u tome smo oduvijek bi­li najbolji... ili, ono bješe, najgori? Spram sebe provjeri.
Greš­ka i odbacivanje se kolinarh nazivalo. Katra - ako bi uspjelo.
* * *
Kada se katrom nanm pri­mi, pa uz pluća udiše... onaj što ga je prihvatio otvorio bi sebi spoznaju o svemu što sam okusio nije. Pomislio bi tuđe mi­sli, znao šta i zbog čega mnogo toga je. Umio bi da vi­di, ono što gledao nije... i najednom bi saznao kako je onaj što ode umio da samuje. Samoća se i kod duša najbolje liječi udvoje.
Zbog iste stvari, dva različita srca bi zadrhatala... zbog jedne mi­sli, dva svijeta se pripojila. Tako se krtost čovjekova čuvala u tu­đim rebrima.
* * *
Otud i ime - “vito rebro”. Kost što kost nije, nalična onima što nas izn­utra drže, da se ne polomimo na pola i presiječemo srce. Samo što vito rebro u tebi za tebe nije... već za drugoga. Malo hrskavice i mesa da voljeno biće u prah ne prhne. Da čuvaš nanm i da imaš neš­to više oslonca kada vjetar raspara sve što si izgradio za života. Jer, možeš iz­ro­di­ti osam anđela, plesati od sumraka do svitanja, jesti najljepših jab­uka, pi­ti vina od drenjina i ostariti bez mučenja... u jednom trenut­ku će sve to bi­ti bez značaja, jedino čemu se možeš nadati - da imaš šapat zagrljaja, tu unutra... u ladici iza grudnog koša.
* * *
Poput galeba, što do svetionika stigne prije jata ili brodova... život ti može bi­ti spašen od bure i isku­šenja... Možda ćeš jezditi nebom rasutim zvijezdama. Duša ti može sletjeti blažena... no nanm ti neće priznati da je tvoja misija okončana. Traž­iće joda, gorčine i rana. Ima neš­to u tebi što neće moći da se naspava, ako ne budeš znao kako je krvariti iz vena že­lja i strasti čekanja.
Nestaneš li zato što je sve bilo u redu, nestaćeš bez traga. Prestaćeš tek tako, ode spokojan. Kreneš li odavde, sa ovoga svijeta, sa suzom zbog neispunjenih snova... otvoriće se katra. Put do drugoga. Sve što ti treba jeste dlan, poljubac i čelo... pojaviće se neko da u svoje gru­di spu­sti dio tebe kako bi postao novo cijelo. A šta ako se ne pojavi?
* * *
Taj osjećaj da ti ovo nije pr­vi život, i da se rastužiš najednom... da ti muzika useni čelo, da pogled utekne nekud gdje ne znaš šta je skriveno... to je nanm, moje dobro čedo. Za drugog se nije primilo, pa si se opet na Zemlju vratio... da pamtiš u skrivalicama kako si nekad tragao za blagom i sreo milion skitnica... ni u jednoj ne našavši pravog.
Tvoje prezime je odavno dato, samo ti se koža... i ime mijenjalo.
Pitaš se da li svijet zna kako je voljeti boljelo? Sve i da zna, zar je bitno?
Važnije je sledeće... da li ti znaš zaš­to si se takav rodio?
Prepun si života... pa si se ponovio.
Voljeti te onako kako ti voljeti možeš - prosto nije izvodljivo.
(Autor je knji­žev­nik)