Piše: Dragan Koprivica
Skromnost je najveća vrlina naših mana još od davnih dana. Zato su mnogi skromni u svojim pretjeranim prohtjevima. Pa se, u svemu videći krupnicu, slijepo glože i za sitnicu. Za zeru slave i kesu kave. Za trunku povjerenja i sitna uvjerenja. Za tren dobrog stanja i komad imanja. Za od kuće ćošak, za najmanji trošak. Troše se nemilice na kučine i trice. Za pređu, za prolaz, za među. Za mrvice hljeba, za parče neba... A vrijeme vreba i vreba. Al’ tako nama i treba...
Pa, dok drugi sve nam, ono, naše, krupno, harče – mi, sve, tako, čupamo se za sitno parče... I pritom sami sebe ne zabrinjavamo što se ovoliko usitnjavamo...
I šta reći na to više... Zato nam se ovako i piše... Pa nam stižu sve neki teški dani, zapisani, kad možemo biti lako i otpisani.
A smećemo s uma da ćemo se smirit’ nekad, negdje, u nekom trapu, dok nam neki, sa strane, vrijedno kroje kapu... I još nam, želeći sreću svaku, uslužno kopaju raku... Ali, valjda sve ni crno tako nije... Možda narod, prije il’ kasnije, sve ovo prođe, i sebi dođe... Pa se vrne svome duhovnome blagu, i na krupne, prave stvari, počne trošit’ pravu snagu...
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
