Autor: Muharem Bazdulj
Prije ravno godinu dana, u novembru 2014. Ginter Gras je dao jedan od svojih poslednjih intervjua. Rekao je tada kako je treći svjetski rat već počeo, pojasnivši to ovako: „Nalazimo se u trećem svjetskom ratu čiji početak ne možemo tačno da definišemo, budući istoričari će raspravljati o tome kada je tačno počeo. To je proces koji se razvija tiho i postepeno, koji se proteže od jednog do drugog bojišta, udaljenih jedno od drugoga, a ipak su kod svih očigledne nemoć politike i snaga privrede koja je preuzela primat. Ranije nikome ne bi na pamet palo da, na primjer, konflikt s Rusijom oko Ukrajine ima veze s onim što se dešava u Siriji. A povezani su zbog sveopšte nemoći politike da se problemi riješe pregovorima. Ako je tu nafta, onda se napada, ako nema nafte, onda ne.”
Onda je u aprilu ove godine Gras umro, pa je jedan od njegovih poslednjih intervjua na simbolički način dobio na važnosti. A i inače, Gras nije čovjek čiju bi misao o svjetskim ratovima valjalo olako odbacivati. Uostalom, on se rodio u Gdanjsku, gradu koji je bio povod za Drugi svjetski rat, a u tom ratu se, ne zaboravimo, i on sam borio. Pošto je Drugi svjetski rat ionako bio nastavak Prvog svjetskog rata, što je ubjedljivo pokazao i Fric Fišer, Grasova misao pravi efektnu elipsu od Prvog do trećeg svjetskog rata.
U proteklih godinu dana bilo je mnogo onih koji su svjesno ili nesvjesno parafrazirali Grasa: od manje ili više opskurnih novinara i publicista do poglavara Katoličke crkve. Naposletku je i famozni Si-En-En, komentarišući činjenicu da je Turska, članica NATO-a, srušila ruski avion, objavio kako je počeo treći svjetski rat. Godina dana je trebalo da prođe da bi spoznaja velikog pisca Gintera Grasa dospjela do programa velike Si-En-En televizije. Cinik bi rekao: dugačak je put što ide iz gu.ice u glavu.
Romantičarski nastrojeni ljubitelji književnosti oduvijek su mistifikovali sposobnost velikih pisaca da vide dalje i dublje od običnih ljudi. Citirani fragment iz Grasovog intervjua ide u prilog tom tipu mistifikacija. Ne samo da je Gras proročki potegao sintagmu „treći svjetski rat” nego je i povezao konflikte u Ukrajini i Siriji u vrijeme kad ih gotovo niko drugi nije dovodio u vezu. Ipak, većina ljudi i danas ima utisak da svaka priča o trećem svjetskom ratu koji je već počeo predstavlja pretjerivanje i hiperbolu. Postavlja se pitanje zašto je to tako.
Ima u 13. knjizi „Anala” onaj momenat kad Cu Lu pita Konfučija šta bi napravio kada bi ga vladar pozvao da upravlja njegovom zemljom, a na šta je Konfučije odgovorio kako bi najprije „reformisao jezik”. Na tom je tragu Oktavio Paz zabilježio kako prečesto smetnemo s uma da su „carstva, države i druge ljudske tvorevine stvorene od riječi”. Koncept „svjetskog rata” koji mi danas imamo nastao je, naravno, decenijama nakon što se ono što mi danas nazivamo „svjetskim ratovima” već bilo završilo. Savremenici početaka prethodnih svjetskih ratova nisu bili baš pretjerano svjesni da svjedoče o početku globalnih sukoba koje će istorija u budućnosti proglasiti Prvim i Drugim svjetskim ratom.
Oni koji danas imaju problem sa sviješću da je „treći svjetski rat” već počeo imaju problem i s reformisanjem jezika. Uostalom, Prvi svjetski rat i Drugi svjetski rat nisu takođe nužno tangirali sve ljude. Ako neko nema utisak da je rat trenutno u toku, to nipošto ne znači da Treći svjetski rat odavno ne hara, naročito u kontekstu one već klasične fraze koju potpisuje Klauzevic, a prema kojoj je rat „nastavak politike drugim sredstvima”. U tom smislu je suprotstavljenost spoljnih politika velikih sila odavno vodila ka ratu. Posle cijelog niza lokalnih ratova koje je prouzrokovala ta napetost, logično je bilo da se kristališe i globalni sukob iliti „svjetski rat”.
Napokon, ako već govorimo o ratovima modernog vremena, postoji jedan koji se nipošto ne smije preskočiti: Hladni rat. To je rat koji je praktično počeo odmah po završetku Drugog svjetskog rata, a završio se, po široko rasprostranjenom konsenzusu, 1989. godine padom Berlinskog zida. NATO i Zapad su trijumfovali, pa se činilo da nema više opasnosti od svjetskih ratova, jer je postojao samo jedan takmac sposoban za ratovanje na globalnom nivou. Prva posledica raspada bipolarnog hladnoratovskog svijeta bila je ratna destrukcija Jugoslavije. U vrijeme Hladnog rata, Jugoslavija je bila kao „kantina na frontu”, zgodna birtija u kojoj pripadnici obje vojske piju kafu i pivo, preprodaju cigarete, valjaju devize i ćaskaju o svemu i svačemu, sa zaguljenim konobarom koji je prvo malo skloniji jednima, pa onda neko vrijeme drugima, ali je temeljno pošten pa svima odgovara da postoji i jedan takav, nalik na Rika iz „Kazablanke”, pijanca koji gleda svoja posla, ali mu je srce na mjestu, jer u svakom pravom ratu, koji ima tendenciju da jednom, kad-tad, završi, mora da postoji kantina na frontu da se neprijatelj ne izgubi iz vida, ne zaboravi i ne dehumanizuje do kraja.
Kad se kao u holivudskim horor filmovima ispostavilo da „negativac” iz Hladnog rata, mada je ležao na tlu izbušen mecima, ipak nije mrtav, opet su se stvorile okolnosti u kojima je globalni konflikt moguć. Ponovo se, naime, ispostavilo da Amerika nije jedina zemlja koja ime neke šire geopolitičke interese, odnosno da se ti interesi u nekim situacijama suprotstavljaju nečijim drugim interesima. Takve situacije kreiraju rat, bio on ili ne bio formalno objavljen. A nema više kantine na frontu.iskra.co
)){kind=small}
