Piše: Boris Đerković


Dragi sportisto, Furtula,
Osim ovih, dobro poznatih, od strane drugih ljudi pripremljenih floskula, koje vi samo potpisujete, koliko je vaše zaista pravo znanje o NATO-u?
Da li znate, sportisto, da su ti vaši „najbolji“, u stvari najbolji „samo“ u destabilizovanju država i – ubijanju civila?
Da li znate, sportisto, da su ’99. godine ti vaši „najbolji“ ubijali vaše i naše nevine sugrađane, među njima i djecu u Murinu?
Da li znate, sportisto, koliko su ti vaši „najbolji“ ubili djece širom planete? U Avganistanu? U Libiji?
Da li znate, sportisto, da su i ta djeca možda sanjala da nekad budu olimpijci, ali im ti vaši „najbolji“ nijesu dali?!
Da li vi, sportisto, uopšte imate ikakav pristup bilo kojem izvoru informacija, osim onog dobro poznatog, partijskog?
Da li, sportisto, vaši partijski šefovi, koji vode ovu, složićemo se sa vama - najljepšu zemlju na svijetu - tako malo ulažu u sport kojim se bavite da se na ovaj način morate boriti za koru hljeba?
Zar vi, sportisto, kao olimpijac, ne bi trebalo da živite od svog talenta i rada, od svojih rezultata, a ne od potpisa na nekom jeftinom tekstu NATO plaćenika?
Zar vi, sportisto, ne bi imali pravo živjeti životom jednog olimpijskog sportiste, a da vas partijski i interesi vaših partijskih šefova ne zanimaju?
Zar sportisto, da sav vaš talenat, sva odricanja, sva posvećenost stanu u jednoj članskoj karti?
Znamo, sportisto, znamo da i vi znate, nema to veze sa sportom. Ali, mora se od nečega živjeti.
Saglasićemo se u dijelu jedne rečenice sa autorima „vašeg“ teksta: „NATO p stiže kontinuirano dobre rezultate“, ali, moramo i dodati: „ali u ubijanju ljudi, širom planete“!
Sportisto, da je ubijanje olimpijska disciplina i da se njom bavite, ne bi imali šanse, NATO bi bio šampion, a Olimpijada se ne bi održavala svake četvrte, već mnogo češće; stalno.
Ali, sportisto, ubijanje nije olimpijska, nije sportska, nije ljudska disciplina.
NATO se bori u disciplini, u kojoj nemaju svi rivali podjednake šanse za pobjedu; u disciplini u kojoj ne postoji fer plej; disciplini u kojoj rival ne dobija pravo na revanš; u disciplini u kojoj jednom poraženi - ostaje poražen zauvijek. A pobjednik, pobjednik je samo na papiru.
Sportisto, poražavajuća činjenica je, nažalost, da nas nijeste iznenadili. Već su nam poznati vaši vansportski izleti. Partija kojoj pripadate i u čijem ste Glavnom odboru je NATO tim u malom. Dakle, vi već jeste dio sličnog tima. Tima kojem su ljudske žrtve samo kolateralna šteta u njegovoj borbi za opstanak na vlasti. Tima koji gazi sve pred sobom, koristeći sva nedozvoljena sredstva. Tima za koji je i NATO „milosrdni anđeo“, zaista milosrdan u odnosu na ono što su oni napravili od ove zemlje i njenih ljudi, četvrt vijeka unazad.
Tima spremnog na sve, ne bi li ostao na vrhu.
I nažalost, nijeste jedini. Dio tog tima postali su i drugi olimpijci, i drugi sportisti koji bi u srećnijim zemljama mogli živjeti od svog sportskog uspjeha, a ne od političke propagande.
Nijesite sami, Furtula. Tu je Bojana, tu je Radmila, tu je i Dragan Adžić. Tu je čovjek koji nam je donio prvu veliku radost od sticanja nezavisnosti. Zlato iz Malage. Bivši reprezentativac i kapiten vaterpolo tima Nikola Janović.
I to nije za ponos sportisto, to je sramota svakoga od vas!
Dakle, sportisto, nema potrebe da strahujete. Za ljude koji baštine takve vrijednosti i koji su već dio jednog takvog tima, vrata NATO tima su širom otvorena. Samo naprijed.
Ali bez nas! Bez Crne Gore!
AUTOR JE ČLAN POKRETA ZA NEUTRALNOST