Piše: Vukić Garo Brajković
Vidi se i vidjelo se, da je to ubica, ubica čovjeka, ubica djeteta, majke, oca, ubica starice, ubica, opaki ubica. Vidjelo se da je po svijetu i u svijetu prosuo krv nemoćnim i nedužnim dušama, vidjelo se da ubija i dijete u kolijevci, ubija i u porodilištu majku, ubija i dječju dušu još nerođenu. Ubija i ubija i ubija. Sije vatru, sije oganj po nemoćnom narodu i narodima, pali i žari i u ugljen ljudska tijela pretvori.
Spali i zemlju i čovjeka. Vidjelo se da je to čudovište koje je o velikom jadu zabavilo čitavi svijet, posvađalo svijet, podijelio svijet, opljačkalo svijet. To čudovište je razboljelo čovječanstvo i donijelo bolesti i bolesti, opake bolesti. Donijelo je i nezdravu krv stvarajući mržnju, pakost, zlobu, podjele, kobne podjele u dušama naroda. Vidjelo se da gospodari svijetom u sili silom. Dolazi i nameće svijetu gospodare, uništavajući sva dobra ovozemaljska, čak i porodicu uz pomoć satana, uz pomoć đavola iz tih naroda, i dave duše dok ih ne udave. Od tog čudovišta nema života dostojnog čovjeka nema svijet svoje samosvijesti, i pameti, nema svojega domaćina, nema svojega državnika da donese dobra svojemu narodu. Tuđin ne donosi dobra, tuđin donosi propast i zlo. Čudovište se raširilo po svijetu i nas kao hobotnica stiska dokle oči iz glave ne iskoče, dokle ne raspameti čovjeka, jer raspamećeni su mnogi narodi i o čudu i zlu zabavljeni a čudovište je našlo male hobotnice u tim narodima i to malo krvi što je ostalo u čovjeku ispijaju. Hobotnicama nikad neće biti dosta krvi i narodne patnje što više učine patnje svijetu čudovište je jače, opasnije i zlokobnije. Na svakom mjestu čudovište se našlo i davi svijet. Davi narode slavomisleće, časne narode, časne ljude, ljude poštene i ponosne. Čudo ubija i prefidno laže i kaže da ne ubija, da ljubav donosi slogu i sreću. Najljepše ih umoljavamo neka nama ostave našu sreću, neka se vrate otkuda su došli, i neka ih sreća nađe koju su kod nas ostavili, ako bude božje odluke, dobiće po zasluzi svaku nesreću po njih i njihov narod. Neka povedu iz našeg naroda hobotnice i neka im donesu kao nama nesreću. Za njihovu sreću i ljubav znaju naša groblja i grobovi naših malih, naših građana i u ovim i u davnim vremenima naša razbijena i poharana zemlja, uništena i podeljena, naše opustjele i srušene fabrike, mostovi, našao pljačkana zemlja, naše bolesne porodice, naša bolesna omladina. Kada je bilo do ovaj put da imamo narkomaniju kao sada, kada je ovako bilo šizofreničara kao danas, nije bilo nije, dokle čudovište u imenu NATO nije stiglo i došlo i čudo i zlo nam pravi još se samo naše kosti u koži nalaze i drugo nije ništa naše. Čudovište sva dobra nam je otelo i pocijepalo kao vreću koju sa ovom hobotnicom u ogromnom broju, a ima je kao na gori lista, ne možemo ni zakrpiti. Možemo li mi imati našu vreću našu zakrpu, možemo li imati našu čašu vode, možemo li imati našu koru hljeba našim dlanovima zarađenu. Hoćemo li našoj djeci, našoj unučadi dati našu krišku hljeba da im radost u očima zasija a zdravlje u tijelu zaigra. Hoćemo li, nećemo pa nećemo, volimo tuđina i tuđinu da volimo tuđe, da volimo tuđinca više od nas. Volimo tuđe pa se i otrovali a dobrim dijelom i jesmo. Možemo li da ne jedemo hljeb, čemerni hljeb od naše ubijene i satrvene domovine majke, a tuđin nam ga udjeljuje kao spasenje i još nas tuče, pravi sprdačinu od nas, potcjenjuje i ucjenjuje, pa neka nam kada su nam sve uzeli uzmu i kožu i kost i dušu. Neka uzmu i dušu mi nemamo duše. Braćo i sestre, tako je kako i jeste, vi tako hoćete, ja nudim dušu vama, uzmite je ,neću se braniti, imam molbu, nemojte pustiti da je uzme čudovište. Uzmite je danas, nemojte čekati sjutra. Braćo i sestre, ako je uzmete odmah spasićete dušu. No, braćo i sestre, ima li duša bezdušnu dušu. Moji mili i dragi, gdje god bili, kako se god zvali, i osjećali daleko mi duša od duše bezdušne. Šta to bješe NATO, braćo i sestre? To je grom koji ubija sve što mu se nađe na putu. Šta to bješe NATO, dragi moji i mili? To je vulkan koji kulja iz zemlje sve što dohvati sagori i u pepeo pretvori. Znani i neznani, duše kod duše daleko mi kuća od hobotnica, daleko mi zemlja od vulkana, daleko mi narodu dom od čudovišta. Dragi moji, neka vam bude na znanje na kraju konca: čudovište će i hobotnicu ubiti a vulkan sagoreće i dušu bezdušnu. I biće tako, od čudovišta nema ljubavi, od čudovišta nema milosti, od čudovišta nema pisma, svetog pisma, a u duši bezdušnoj nema ni jedna jedina zapovijest upisana. Ako bi se naš narod pitao (svojom voljom) ovo čudovište ovaj NATO za naredna dva vijeka i za još narednih 365 vjekova i opet za još toliko vjekova ne bi ga poželio u svojoj zemlji čak ni na ovoj planeti.