Piše: Marko Kovačević
U gradu Tjumenju, koji se nalazi podno Urala, Rusi su podigli jedan od najljepših spomenika na svijetu, koji je posvećen majkama. Posvećen svima nama. Trudna žena koju za ruke drže još dva djeteta. Osvježenje u vremenu kada bi ljudi da dokažu da nisu od majke nego sami od sebe nastali i sami iz sebe iznikli.
Majka!
Puna riječ. Ne odzvanja. Ispunjava biće i onog koji doziva i one koja je dozvana. Nije to medalja koje se dijeli zbog same činjenice da ste rodili dijete. Mistična je i iskonska ta riječ. Spremna da apsorbuje muke nas, koji smo djeca i da ih samo svojim iskrenim i poštenim postojanjem pobijedi. ,,Jedna je majka!’’, ljudi često kažu. I ja mislim da je jedna, ona iz stiha Tina Ujevića koji glasi ,,Srce majke je srce Bogomajke’’. Naš narod opstaje u sreći što su srca naših majki zaista takva.
Raširene ruke naših bistrih seljanki, kraljica, storučica, ogrubjele od teških bremena seoskog života koja su se pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka znala pretvarati u lopate, kolica sa pijeskom, vreće cementa najnježniji su zagljaji u koje smo grešni padali. Mi mlađi smo ove svemajke upoznali kroz ličnosti naših baba, čovjek-žena. Muke njihove kazivale su nam naše majke koje su svoje boli pohranjivale u suzi, onoj jednoj što se često javljala u krajičku oka, ali se od njega nikada nije odrubila, koju su uvijek prikrivale osmijehom, a koju smo mi, iako djeca, primjećivali, osjećali i pitali:
‘’Šta je, majko?’’
‘’Ništa, sine...’’, dobijali bi odgovor. A u tom ništa bilo je sve. Briga kako da se preživi, kako da se bolje uredi mjesto bivstvovanja, kako makanje da se odgoje. I to ostane za cio život. Možeš narasti i biti kao od brda odvaljen, a majka će te gledati onim istim očima kao i kad si bio poput vekne hljeba, tek iznjedren iz njene utrobe. Već ona suza majčina, osmijehom skrivena, navire iz mene. Malo su ovi redci. Malo je i vječnost za ono što bi o njima valjalo reći.
Pričajući o majkama i majkama naših majki ja se moram potruditi da u zaključku ovog teksta ukažem i na one majke, one kapi rose jutarnje na livadi našeg srca, koje ne znamo pod tim imenom, a koje ga sasvim zaslužuju. Koje ga žive i svjedoče. To su one žene poput Desanke Maksimović, koje su, iako nemaju svoju djecu, postajale širinom svog srca prosto predodređene da budu majke svima. U njihovom se karakteru ogleda blaga posesivnost u odnosu sa ljudima i djecom koji su im bliski. I još mnogo majčinskih crta, koje krijepe život i vraćaju poneki srubani dio srca na svoje mjesto, provejava u odnosu sa tim ženama. Onima koji su blagosloveni da majku imaju, mogu da budu dosadne, ali češće one nadopunjuju nedostatke i nepostizanja naših majki. A onima kojima su se matere preselile na drugi svijet, poznanstvo sa ovim ženama, koje u odnosu prema ljudima umiju postupati majčinski i nikako drukčije, one znače mnogo, kao izvor planini i sunce vedrini.
Evo da i ja ponovim i aminujem: Jedna je majka! Svaka koja majčinsko srce nosi to je ona. Ista! Brižna i pravedna. Lako ju je prepoznati. To je, po riječima Sv. vladike Nikolaja, slika ljubavi Božije na zemlji.