Piše: Elmir Đoković


“Puni autobusi za Njemačku: Prije godinu dana sam završila školu, ali ovdje ne vidim budućnost”.
To je dobri stari recept svih neuspješnih ekonomskih politika kod nas: nema ni jedne generacije koja nije doživjela odlazak u inostranstvo, na trajni ili privremeni rad, kako god, u bliže ili prekookeanske zemlje.
I tako s druge, treće i četvrte strane, moji su preci svi, ali baš svi, bili u Amerikama, Južnoj i Sjevernoj, Njemačkoj i tako se priča ponavlja već više od sto godina, samo se povod mijenja: čas je to peronospora, čas je to zlatna groznica čas je to previše djece, čas je to politika, pa ratovi, svi imamo po nekog rođaka u Australiji ili Kanadi,Švedskoj onda je to ekonomska kriza 70-ih kada su vozovi otišli s desetinama hiljada ljudi u Njemačku, čas su to ratna zbivanja koja su kod nas u prosjeku svakih 40-ak godina, čas su to opšta depresija i osjećaj da se ovdje nema što raditi.Jedino ako imaš sreće voziti taksi ili biti konobar i to ako si mlad i imaš sreće.
Zar 100 godina, 100 godina egzilantskih sudbina nije dosta da se shvati kako nešto ne ide? Ne, nije tu riječ o mobilnosti radne snage, mobilnost bi bila da ja, naprimjer, sa svojim stručnim referencama odem u Švedsku ili Španiju, recimo 5 godina provedem tamo na poslu, usavršavanju, ne znam čemu, o odmorima i praznicima sam kući, a onda nakon 5 godina zarotiram, i odem u Japan ili Mađarsku na neko drugo usavršavanje, rad, šljaku, nije bitno što, i onda se vratim kući gdje sam i prijavljen. Ali ovo o čemu pišem nema veze s tim. Naši ljudi odlaze, kamo sreće da uspiju, da im je dobro, da uspiju sa svojim namjerama, da uspiju naći sreću negdje drugdje jer ovdje nisu dobili ništa. Šipak, nula, dobili su nogu u dupe i „sretan put“, crtica na zavodu za zapošljavanje manje, još jedna statistička muljaža uspijeva, a još mogućih, pa makar i sitnih devizica vraćat će se kući u obliku slanja love porodicama koje su tu ostale.
U posljednjih nekoliko mjeseci na ovaj mi je način u inostranstvo,i to ne samo u poslovičnu Njemačku ili, recimo to tako, obližnju Kanadu, već i u još dalje zemlje, otišlo nekoliko rođaka i prijatelja čini se da se to bliži i meni samome, no navodno još ustrajem da ostanem. Očito više ni samoga sebe ne mogu uvjeriti da je ostajanje najbolje rješenje.
I zaista bi se moglo ovdje reći svašta, emigrantske sudbine su uvijek posebne, nikada nisu ni lake ni bezbrižne, one podrazumijevaju ostavljanje doma i porodica, emocija, nedovršenih priča i nesigurne budućnosti, one su uvijek otvorene priče koje mogu završiti svakako.
No, zar je moguće da nakon 100 godina, u krajnjoj liniji, danas, sada, ovoga časa, nije potegnuta ručna i shvaćeno kud ovo vodi? Zar je moguće da ne postoje nikakve odluke, nikakve ekonomske vještine, nikakva znanja koja ovo mogu zaustaviti? Zar je emigrantska sudbina na kraju naša kolektivna hronična bolest od koje ćemo svi na kraju gledati kako pobjeći što dalje?
Naravno, može mi se prigovoriti da sam patetičan , no slaba je utjeha da nas od bilo kojeg dijela svijeta dijeli najviše 30-ak – 40-ak sati puta, da je sve online dostupno odmah i sada, da se možemo družiti preko Skypea, Vibera ili FB po cijele dane. To su samo okolnosti koje ne mijenjaju ništa u činjenici da je najveća ambicija u ovoj zemlji postalo – pobjeći iz nje uz onu– ne okreći se, sine!