Piše: Duško Vuković


Novinarska nagrada za istraživačko novinarstvo u Crnoj Gori koju je, nedavno, dodijelila Evropska komisija izazvala je dosta burnu reakciju dijela medijske zajednice u Crnoj Gori, kojoj nije bilo pravo što su nagrade dobili novinari iz “opozicionih” medija, a posebno što je nagrađena serija tekstova o sprezi politike i kriminala u kojima se, kao koautor, pojavljuje osoba prepoznata kao aktivista MANS-a, nevladine organizacije koja se u Crnoj Gori najfokusiranije bavi pitanjima korupcije.
Već sam iskoristio priliku da javno kažem (u svojstvu predsjednika žirija koji je odlučivao o nagradama prema propozicijama koji je odredio Mirovni institute iz Ljubljane, realizator projekta EK) da na konkursu, na žalost, nije bilo istraživačkih priča iz medija koji sebe ne doživljavaju kao “opozicione”, što dovoljno govori samo za sebe. U ovom blogu želim da, ukratko, izložim svoje stanovište o tome da li se novinarstvom smiju baviti samo profesionalni novinari i da li samo oni mogu dobijati nagrade za priče?
Moj odgovor je negativan, i to iz jednostavnog razloga što smatram da profesionalni novinari nemaju ekskluzivno pravo da se bave novinarstvom. Posebno ne oni profesionalni novinari koji to, u stvari i nijesu, jer svoju profesionalnu vještinu (ukoliko je uopšte posjeduju) ne stavljaju u službu građana i javnog interesa, već nekog drugog sa kim su klijentelistički povezani.
Može neko biti obučen da napiše savršeno profesionalno pismenu vijest, odgovarajući na pet osnovnih i na ono dodatno, šesto pitanje, ali da, pritom, sakrije suštinu onoga o čemu izvještava. Da li u tom slučaju imamo posla sa profesionalnim novinarom? Ne! Imamo posla sa manipulantom koji koristi novinarske tehnike i procedure kako bi zavarao javnost i udovoljio svojim patronima. Nasuprot ovakvom nazovi profesionalcu ja uvijek stavljam blogera ili NVO aktivistu koji javnosti otkriva suštinu događaja i pojava, imajući u vidu prvenstveno javni interes. Da li bi bio grijeh nagraditi blogera ili novinara – aktivistu, a novinarskog profesionalca šutnuti nogom u dupe? Ja mislim da ne bi, nego da činimo grijeh ako postupamo obrnuto.
“Novinarstvo može obuhvatiti veoma mnogo stvari, od detaljnog istraživačkog rada do površne zabave, ali za našu svrhu pod tim podrazumijevam pružanje pomoći ljudima da razumiju u kakvom svijetu žive da bi mogli donositi bolje odluke o načinu na koji žive. To često zahtijeva iznošenje istine bogatima i moćnima, te razotkrivanje stvari koje bi bogati i moćni radije držali u tajnosti. Ono obuhvata i iscrpnost, tačnost, pravičnost, nezavisnost i – ovo se ne upotrebljava dovoljno – transparentnost”, podsjetio nas je, tu skoro, Dan Gilmor, novinar Njujork tajmsa i autor sjajne studije “Mi mediji”( We the media).
Što se tiče nevladinih organizacija i njihovih veza sa novinarstvom, pozvaću, takođe, u pomoć kolegu Gilmora, jer on u istom govoru veli da “mi novinari treba da pozdravimo ulazak zagovarača u ekosistem novinarstva – i da im odamo priznanje za njihov rad”.
On podsjeća na to kako su se, u prošlosti, i zagovarači i nevladine organizacije slične njima širom svijeta bavile novinarstvom, ali da su, da bi došli do publike, morali da ubijede tradicionalne medijske kuće da im posvete pažnju, a zatim da objave ili emituju izvještaje zasnovane na informacijama koje su one prikupile. “Sada je, u digitalnom dobu, svaka organizacija bilo koje vrste u isto vrijeme i medijska kuća i može direktnije doprijeti do publike”, kaže Gilmor i napominje da je “saradnja sa tradicionalnim novinarima (je) još uvijek korisna, ali više nije apsolutno nužna kao što je nekad bila”.
Meni ostaje da kažem: Amin!