ROŽAJE - Sela na teritoriji opštine Rožaje koja gravitiraju prema Kosovu i u kojima živi albanski živalj, skoro da su opustjela. U Peškovićima, Bandžovu, Kaluđerskom Lazu, Gornjem i Donjem Bukelju, povremeno ili stalno živi tek po koja porodica. Najveći broj familija živi u selu Dacići. Tvrdnje da stanovnici pograničnih sela u kojima žive Albanci, imaju aspiracije da se ta teritorija nađe u granicama Kosova, žitelji tog područja ocjenjuje propagandom. Ističu da im apsolutno nije bitno gdje žive, u Crnoj Gori, Srbiji ili na Kosovu, već im je važno da imaju kvalitetan život.
-Naša sela nikada nijesu bila dio kosovske teritorije. Mi smo građani Crne Gore, a granica je stvar države i mi se u taj problem nećemo uplitati. Koliko znam, granica između Kosova i Crne Gore, bar što se tiče nas koji živimo u pograničnom području, nikada nije bila definisana. Postoje glođanski, krajanski i libuški stanovi i ti toponimi potvrđuju da je taj prostor nekada pripadao Kosovu. Sada se taj predio smatra crnogorskom teritorijom, ali nekadašnja Jugoslavija niti država Crna Gora nikada nijesu postavljale pitanje niti su branile Albancima sa Kosova da tu u ljetnjem periodu izdižu sa stadima – priča osamdesetogodišnji Soko Dacić, iz Gornjeg Bukelja.
Mještani ovih pograničnih sela ističu da imaju dosta mladih i školovanih ljudi, ali da niko od njih nema šansu za posao.
- Naši visokoškolci pa čak i magistri prinuđeni su da budu čobani, ili fizički radnici. Država bi morala da nam na neki način ukaže povjerenje makar kroz upošljavanje naših sunarodnika na carinama u pograničnoj policiji ili na drugim poslovima u lokalnoj upravi. Umjesto toga, ugrožena nam je egzistencija i dovedeni smo do ponižavajućeg položaja – naglašavaju seljani koji pretežno žive od stočarstva i berbe šumskih plodova.
Ističu i da su uvrijeđeni tretmanom koji sela sa albanskim življem imaju u lokalnoj zajednici.
-Nedavno je odbornik iz našeg sela Muamer Dacić zatražio od lokalne uprave da nešto učine za naša sela, ali predsjednik opštine Ejup Nurković je obećao da će nam dati nešto samo ako im pretekne, odnosno ako budu imali viška. Te riječi gradonačelnika su nas jako uvrijedile – ogorčeni su mještani Dacića, i naglašavaju da su iako izuzetno teško žive porodice iz ovih sela ponosne i teško prihvataju da žive od socijale. Kažu da decenijama nemaju svoje predstavnike u lokalnoj upravi zbog čega smatraju da su im uskraćene brojne mogućnosti.
-Iako smo decenijama lojalni crnogorskim vlastima, država nas nikada nije nagradila niti uzvratila bilo čime. Tokom devedesetih godina prošlog vijeka, Albanci su se odavde masovno i naglo iselili, ali niko nije došao da nas pita zbog čega napuštamo svoje domove. O iseljavanju sam lično obavijestio predsjednika Filipa Vujanovića i tražio od njega da izađe pred Albance, da nam obeća bolji život ili makar da nadu za ostanak na ognjištima. Iako je to obećao, Vujanović nikada nije ispunio obećanje – naglašava Soko Dacić, ističući da su nekada u Bandžovu i Peškovićima živjele porodice koje su brojale na desetine članova.
-Danas u Bandžovu nema nikoga, a u Peškovićima žive samo dvije porodice. Gornji Bukelj ima samo tri domaćinstva. Iz ovog sela je prije desetak godina u školu išlo više od deset učenika, ali u posljednjih sedam-osam godina nema nijednog đaka. Željni smo dječje graje i plača. U Kaluđerskom lazu par porodica izdiže samo ljeti – priča Dacić.
Osamdesetšestogodišnji Tahir Dacić ističe da se u ovim pograničnim selima nekada živjelo isključivo od stočarstva.
-Odgajali smo stoku u velikom broju i u to vrijeme su nas posjećivali trgovci čak sa Cetinja. Danas i oni koji drže nešto malo grla teško mogu da profitiraju. Današnja mladež neće da radi, oni traže lakši život i bolju zaradu, pa zato napuštaju ognjišta. Od moje desetoro djece, samo jedno živi sa mnom. Rasuli su se diljem Evrope, Amerike, Kanade... Svojevremeno sam kupovao zemlju za njih, a oni su sve ostavili i otišli u svijet. Ovdje nisu mogli da dobiju posao, a u šumi nijesu htjeli da rade. Ja sam radio ručnom testerom u beranskim šumama, u Nikšiću, Lijevoj rijeci da bi ih odgajio. U penziji sam 36 godina i živim od 150 eura – priča Tahir Dacić, i naglašava da se u njegovo vrijeme živjelo drugačije.
-Nismo imali dosta hljeba, ali smo bili srećni. Danas je u narod ušla nervoza i bezvoljnost što nije put ka sreći – zaključuje Dacić., i poručuje da nije na seljanima da se bave politikom, već na onima koji za to primaju platu.
Podsjećamo, Skupština Kosova prije deset dana usvojila je rezoluciju kojom se traži da granica sa Crnom Gorom bude ona koja je određena Ustavom iz 1974. godine. Predviđeno je da se demarkaciona linija između Crne Gore i Kosova određuje na osnovu granica nekadašnje autonomne pokrajine.
Poslanici su odlučili i da premijer Kosova Isa Mustafa učestvuje u radu državne komisije zadužene za demarkaciju granice i da obavještava parlament o razvoju pregovora, ali i svim drugim razgovorima sa crnogorskim zvaničnicima. Rezolucijom je predviđeno i da mještani pogranične teritorije budu upoznati sa demarkacionom linijom koju komisija utvrdi i da daju potvrdu da se slažu sa njom.
V.Ratković
Škola bez toaleta i vode za piće
Soko Dacić ističe da je 60- tih godina prošlog vijeka bio rukovodilac Osnovne škole u Dacićima i da je u to vrijeme nastavu pohađalo i po 100 učenika.
-Danas u svih osam razreda ima svega dvadesetak đaka a iz godine u godinu broj učenika je sve manji. Škola egzistira u istim uslovima kao kada sam ja njome rukovodio. Kao ni tada, ni danas ta ustanova nema mokri čvor, već djeca koriste poljski WC. U školi nema vode za piće. U dvorištu postoji česma ali iz nje samo povremeno curi voda sumnjivog kvaliteta - navodi Dacić.
Nemaština i nezaposlenost krivi za iseljavanje
Mještani tvrde da su ne tako davno sva ova sela odjekivala od dječje graje, a danas su njihovi žitelji, kako kažu, željni da čuju dječi plač. Nekada se u ovim selima živjelo pretežno od stočarstva, a u posjedu mještana bilo je ogromno šumsko bogatstvo koje, kako tvrde, niko od njih kroz restituciju nije vratio.
- Dok je šume koristio Gornji Ibar, bilo je dosta zaposlenih sa našeg područja ali od kada se koncesije dijele privatnim firmama nemamo nijednog zaposlenog u drvopreradi. Do nedavno niko odavde nije radio ni u lokalnoj upravi. Sva sela u kojima žive Albanci su zapostavljena. Nemamo ni jednog metra asfaltiranog puta a trebala je država da nam barem na taj način udovolji, da bi imali čime da se pohvalimo – kaže Soko Dacić, ističući da je nemaština i nezaposlenost natjerala brojne seljane da napuste rodna ognjišta.