Stočar iz gusinjskog sela Dolja Prelja Vukelj, iako vremešan i narušenog zdravlja, ne odriče se svog stada I sto;arstva. Drži dvadesetak ovaca, po dvije krave i junadi. Nije mnogo, ali, nije još u stanju da digne ruke od posla kojim se bavi od malih nogu.
Nekad je, priča naš domaćin, stočatsdtvo išlo kao od šale. Čobanovao je Ravnim Ključem, Popadijom, Trojanom, čuvao i preko stotinu ovaca, goveda, a danas mu nekad teško I u dvorište izaći. Ali, od nečega se mora živjeti.
- Od malih nogu sam čobanin.. To mi je u krvi. I u Albaniji, odakle su nam preci došli, bila su brda i planine. Radili su isto, a nastavili su i ovdje. I šta drugo čovjek da bude sa ovih prostora do dobar stočar. Ali, starost i bolest učine svoje i mora se i posustati, ali ostaju sjećanja i žal za onim što je bilo nekad. Nekad mi je bilo na te planine izaći kao pjesma, a sad su mi daleko. Bilo je naroda i stoke, ljudi su držali na stotine grla stoke, planinom je odrzvanjala graka, veća nego u selu, bilo je sve radosnije. Kažu da se sad ima višei da se bolje živi, a ja to ne vidim. Ljudi nisu zadovoljni onim što imaju. A, kako da se bude zadovoljan, kad nam omladina ode u svijet i sve je ppustjelo. Ostade staro i nemoćno, a mladi koji su otišli nikad se neće vratiti. I čemu čovjek da se nada i raduje. A, moglo bi se na selu dosta fino živjeti, sigurno bolje i zdravije nego tamo po svijetu, gdje je sve grko, pa nek priča ko šta hoće - kaže sa sjetom i tugom naš domaćin.
Govoreći za „Dan” on se prisjetio kako je sa suseljanima na proljeće išao na planinu, a na jesen se vraćao. I stoka je, kaže, tačno znala i radovala se kad se kreće na planinu i vraća s planine. Znala je sama da pređe taj put.
- Još su mi ta vremena pred očima. Ljudi spremaju prtljag da krenu, svi u isti dan. Išlo se kao u seobu. Posebno smo se radovali mi mladi. I stoka kao da se radovala i sama je znala da pohrli ka planini, da je stići ne možeš. A gore… prostor, nema ograda i zagrada, sve je tvoje i zajedničko. Preko dana čobanluk i druženje po planini, uveče sjednik i pjesma, uz poneku igru, i tako do povratka. A, kad se krene, karavani tovara sa kacama sira i skorupa, ponovo sve uz pjesmu. Sad puštamos toku po livadama i pratomo je s praga. Nekad nije bilo puteva i traktora, sve staze i puteljci, konji i tovari, a sad nema ništa od toga. Ni da se neko posvađa, onako iz dosade - prisjetio se naš domaćin Prelja Vukelj.
N.V.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
