Crnogorska publika početkom ljeta imala je jedinstvenu priliku da se neposredno upozna sa radom jednog od najznačajnijih savremenih vajara svijeta, Antom Marinovićem. Rad ovog vajara, svojevrsna instalacija naslovljena „Stabla” bila je postavljena u galeriji „Klub” Centra savremene umjetnosti Crne Gore, dok su fotografije njegovih skulptura u prostoru, rasutih bukvalno po cijelom svijetu publici bile prezentovane u Perjaničkom domu.
Marinović, rođeni Korčulanin, svome domu na ovom hrvatskom ostrvu vratio se kao Odisej, nakon niza godina provedenih u svijetu. A, iz doma se otisnuo kada je krenuo na studije, najprije u Sarajevu, a potom likovnu akademiju završava u Beogradu. Kako kaže, u svijet umjetnosti uveo ga je rođak s majčine strane, čuveni slikar Petar Omčikus i njegova, sada pokojna supruga, Kosa Bokšan.
Koliko je pažnju publike privlačilo da vidi što je Marinović uradio u skulpturi, toliko je pažnju posjetilaca privlačila i instalacija simboličnog karaktera. Za dugačkim stolom, sa 12 različitih stolica, na koje su posjetioci mogli da sjednu i prelistaju njegove sveske sa crtežima stabala. A, na zidu, nacrtana i okačena 13. stolica, na koju niko ne može sjesti, a kada bi neko to i uspio, bio bi u nad-poziciji da ima pregled nad svim što se dešavalo u galeriji.
●Stolice nisu jednoobrazne, a nisu ni crteži. Ima tu svega i svačega, i kombinovane tehnike, i grafitne olovke i bojica... Radili ste realne prikaze drveta, ili segmenta drveta, do nekog vrlo čudnog, stilozovanog drveća. Koliko ste imali konkretna polazišta, a koliko je u pitanju Vaša mašta?
- Već 20 godina svaki dan radim ove crteže, a stolice nisu sve iste, jer nisam sjedio uvijek na jednoj istoj stolici dok sam crtao. Crteži u blokovima rađeni su različitim tehnikama, ipak, najčešće su svedeni na dva, tri „slova”, to je tuš, olovka. Meni je zapravo najintrigantnije u zadnje vrijeme da se sa malo slova pokaže simfonija, odnosno koje su mogućnosti crteža i da li postoji kraj. Meni je bilo važno i da to što se zove stablo ima dva prepoznatljiva slova, a to je deblo i krošnja. Deblo je transponovano ponekad u bukvalni prevod, a ponekad je asocijativno, ima jedan cijeli raspon od poetskog, bukvalnog, simboličkog itd, ali zasigurno ga ima i deblo koje drži krošnju. A krošnja može biti od riječi, slova...
●Da li ste zato ponešto i zapisivali pored crteža?
- Ti zapisi nisu objašnjenja crteža. Oni su nastajali u nekim naletima, bilo je i lirskih momenata, sentimenta, bilo je i tužnih stvari, kao kada sam čuo da mi je umro prijatelj, i onda su ta stabla bila omaž njemu. Ali, tekst bih mogao uporediti sa tim kao kada obučemo majicu ili gaće, tako da taj tekst nije direktno vezan za crtež, već opservacija druge vrste, neke moždane ekvilibristike.
●Ne može se zaobići priča o arhetipima kada se pogleda ovih Vaših 12 stolica, i ona 13. - „nedostižna”, da li da ih tumačimo kao neki biblijski, ili možda čak arhetip vezan za Zodijak?
- Naravno da nije slučajno, jer je mene u osnovi nadražila priča o tih 12 ljudi, i lideru koji ih je okupio. I danas, ljudi u multinacionalnim kompanijama isto dolaze i sjedaju za sto i rješavaju probleme, kao i nekada tih 12, 13, samo danas veliki dirigenti planete to rade sa laptopovima. Ali, kada govorimo o ovih 12, to je i stvar tumačenja, a kičma priče je neka vrsta poluironije, polustava koji može da izazove i opomenu. Od vaše percepcije zavisi kako dešifrujete ovih 12. Naravno, prva asocijacija jeste priča, pogled na 12 apostola i Njega 13. koji neće biti prisutan. Činjenica da niko ne može da sjedne na 13. stolicu je vrsta Njegove tajne, bilo kojim imenom da se zove, bilo kojoj religiji da pripada. U našoj hrišćanskoj, koju mi trošimo, njih je 12, i On 13. Takvu sliku možemo da prenesemo i u sadašnju realnost.
● Da li je umjetniku potreban taj 13, ili je umjetnik sam taj 13?
- Gledaocima ostavljam tog 13, da ga dešifruju, neka bude tajna, zagonetka, neka bude bilo šta, ne mora da bude ni 13.
●Mislite da je čovjek mjera svih stvari?
- Da, ali ne čovjek uopšte, već svako za sebe, svako je fenomen, svako je 13, svako je čudo, kosmički i kosmogonijski fenomen.
Ž.JANjUŠEVIĆ


I jezik je nastao od ruke

● Kažete da u principu ne treba postavljati pitanje zašto drugom, nego samom sebi. Ipak, neko razumijevanje između Vas i pubike mora da postoji, barem na nekom emocionalnom ili estetskom nivou?
- To što čovjek iznese jeste neka njegova simfonija. Neko napravi nešto realistično pa kažu jao što je ovo divno, a nije. Ovo je divnije od svega. Po meni sve ovo što se zove stvaralaštvo mora biti neka vrsta provokacije, opomene, nadraživanja, nešto što u stvari otkriva neke dublje, drugačije slojeve koji ne reaguju na prvu transmisiju. Meni su recimo neke hercegovačke gange zanimljivije od pjesma ,,Vela Luka” Jer, u tim gangama je zanimljivije, jer je to ozbiljan korijen, ozbiljan glas, stvaralaštvo sa razlogom. Ruka koja misli. Ruka nije tek alat da odradi neke stvari. Uostalom i jezik je nastao od ruke. Ruka je instrument to je početak govora, početak riječi.