- Prošla godina mi je bila odlična. Iskusila sam i istražila mnogo odličnih stvari. Mogu da se osvrnem na vrlo uspješnu godinu. Sva ova iskustva su od mene načinile bolju osobu koja sam sada. Iznenađena sam! Godina 2015. me je zapanjila, jer u mojoj 75. godini sam doživjela da samo za nekoliko nedjelja film Strahinje Savića „Devet dana”, u kojem sam igrala glavnu ulogu pobijedio na mnogim, što domaćim što inostranim festivalima kratkog filma, a glavnu nagradu je osvojio i usred Holivuda - Gran Pri u Los Anđelesu. „Devet dana” je ovjenčan i nagradom „Živko Nikolić” u Herceg Novom, bio je i najbolji studentski film. „Devet dana” je film koji se kroz odnos bake i unuka bavi sukobom generacija, problemom starosti i otuđenosti modernog čovjeka. Zahvaljujući svim tim značajnim nagradama gostovala sam čak i u „Amidži šou” Ognjena Amidžića, što je bilo skoro nevjerovatno da jedna baba bude sa svim tim mladim pjevačima – kazala je za „Dan” heroina jugoslovenske kinematografije, Eva Ras.
Povodom tog gostovanja bio je jedan zanimljiv komentar u nekim novinama koji je napisao Zvonimir Horovic.
„Eva Ras je baba koju mnogi mrze, iako je starija žena koja je rođena trideset i neke ili je četrdeseto godište, svojevremeno bila jedna od prvih feministkinja-žena-boraca za ženska prava, seks-ikona, seks-bomba i lider-vođe seksulane revolucija u Jugoslaviji, prije neku godinu postala i rijaliti zvijezda „Farme”. Izuzetno je slobodoumna žena i za nju je sasvim normalno da govori tako kako govori o aktuelnim nedaćama. Takođe, iako se ja ne izražavam na njen način, nju cijenim i poštujem jer je, bar se tako meni čini, dobar čovjek”.
- Za mene je bilo veliko iznenađenje i kad je Strahinja Savić promijenio naslov filma u „Devet dana”, nisam uticala na njega, vjerujem da nije ni znao da sam jevrejskog porijekla i da su u mom narodu prvih Devet dana u mjesecu Av, koji je u julu-avgustu po svjetovnom kalendaru, a takođe i deseto jutro, poznati su kao Devet dana žalosti, tuge zbog uništavanja Prvog i Drugog Hrama u Jerusalimu, svetilišta Jevreja - objasnila je Eva Ras.
● Šta trenutno radite, da li pišete?
- Starost je teško doba, što duže živimo mi smo duže stari, jer mladost brzo prohuja, a nije lako boriti se sa godinama koje mijenjaju našu ličnost, i ja sam ove prošle godine osjetila te promjene, da više nemam potrebu da se dokazujem, da jurišam, još sam glumica, to me još privlači, ali bitke na slikarskim i književnim planovima su mnogo teže i odustala sam da se time zanosim. Ali moj razum govori da ne smijem tako da postupam prema sebi, jer preda mnom je primjer Mire Stupice koja je bila tri godine mlađa nego što sam ja sada, kada je prestala da igra u pozorištu, a ove godine je punila 93 godine, dakle 20 godina je mogla duže da igra, a prije koju nedjelju je ušla svojevoljno u starački dom! Naravoučenije je da moram da se trudim, jer ne znam kad ću da umrem i ne smijem da ispadnem živa iz života. Ne smijem sebe proglasiti mrtvom dok sam živa, a ako sam živa onda moram da radim, da tražim i pronađem saradnike, da prihvatam sve ponude dok me noge nose. Nisam mišljenja da u književnosti treba napraviti korak više od pukog prepisivanja života, uvijek sam opisivala slike života i to one gdje je moj život skakutao, jer pisac iskreno pišući o sebi obraća se u ime svih živih na planeti. Pisac može sebe imenovati kako hoće, da tobože piše o caru Dušanu silnom, ali uvijek će da piše o sebi i iznosiće svoja iskustva, jer se ne može i ne treba da se pretvori u cara. Šekspir je govorio da su u njegovim dramama kraljevi glavni likovi, jer ako se njima koji imaju sve događaju tragedije kako ne bi ljudima koji se bore, pored drama i tragedija, još i za opstanak. Već četiri godine pišem o mom braku sa Rasom, „Roman o ljubavi koja nikada ne umire”, jer iako njega više nema ja i dalje sa njim idem kroz život prepun ljubavi.
● Kako stvari stoje na polju glume?
- Mlada rediteljka iz Skoplja Dina Duma, ima 22 godine, pozvala me je da igram u njenom prvom profesionalnom filmu koji će se snimati početkom februara i uljepšala je moje staračke dane. Sada imam šta da iščekujem, živim za dane u februaru, i brinem o sebi da ostanem živa da ne razočaram Dinu Dumu kako bi morala da traga za drugom vremešnom glumicom.
● Koji su to izvori Vaše inspiracije, uporišta kojih se kao umjetnik držite i pronalazite. Gdje ih pronaći danas u ova vremena?
- Postala sam jedan od prvih pisaca na planeti koji je iskusio boravak u rijalitiju i pretočio to u roman „Baderisani Ekrem i Eva”. Izgledalo je da više neću imati o čemu da pišem, da sam u svom dugom životu već sve napisala. Takav je život, mi stalno primamo pogrešne informacije, uvijek nam se čini da najviše nas boli, nisu nas naučili da pravedno vrednujemo koga boli manje koga više, naprotiv cio život vidamo samo sopstvene rane. Bog me još drži. Ni kancer me nije ubio. Živim fantastično, na projekcijama višestruko nagrađenog filma Strahinje Savića se vidjelo da još mogu da ustalasam narod. Vremena su uvijek takva kakva su, a naša je dužnost da uprkos satanskim mjerama nađemo izlaz za sopstvene radosti jer nam je to ostavljeno u nasleđe, i u svjetskim ratovima su se rađale velike ljubavi, rađala se djeca. Ja sam jedna od začetih usred Drugog svjetskog rata i zahvalna sam svojim roditeljima što su bili jači od opakih vremena i što su me donijeli na ovaj svijet. Nema većeg dara na planeti zemlji od toga da se rodite, da proživite mnogo godina i da se diviti Božijim djelima. Ako ste glumu izabrali kao životni poziv, ne treba da obraćate pažnju na nagrade, jer one uvijek više govore o onima koji ih dodijeljuju i o vremenima kad ih dodijeljuju nego o vrijednostima nagrađenih. Može se glumački vijek preživjeti bez nagrada, moja biografija to najbolje dokazuje. Nagrade su me mimoilazile, a ipak trajem već 56. godinu i još uvijek nisam bivša, naprotiv, radim kao da mi nisu godine koje jesu. Ne samo što nisam bila nagrađivana nego poslije zatvaranja Rasovog pozorišta, 24 godine, uopšte nisam igrala u pozorištu, pa mi ni to nije naškodilo. Kad me je poslije skoro četvrt vijeka bez pozorišnih uloga Jug Radivojević ponovo izveo na scenu, publika me je ovacijama pozdravila kao da sam sve vrijeme bila prisutna. Bila je to prava nagrada koju nije tročlani, korumpirani žiri dodijelio, nego mnoštvo publike, narod. Zbog takvih nagrada vrijedi biti glumac! Takve se nagrade ne mogu ni najvećom količinom novca kupiti, njih dobijate isključivo džabe, ali Božjom voljom.
Mila Milosavljević
Brinite o sebi
- Brinite o sebi! Vi ste centar svijeta, Bog vas je stvorio da budete srećni, ne tugujte, ne dajte da vas obeshrabre loši političari, oskudica, Bog nas je stvorio i Bog brine o nama ali moramo da mu pripomognemo, ne smijemo da očajavamo, dok smo živi sve možemo da postignemo, a nije važno da budemo neko. Pojam „neko” su smislili budalanti koji misle da su veći i od Boga koji nas je sve stvorio ravnopravnim, „niko i ništa” je samo u njihovim budalastim glavama iznjedreni pojam, kod Boga smo svi neko, božja stvorenja. Život je podjednako lijep šta god da radimo, svejedno je da li nas nagrađuju ili ne ako smo mi opčinjeni ljepotama koje je Bog stvorio. Ne tražite bitno u sporednome! Ja živim, to je jedino važno. Meni je divno! Država mi je oduzevši penziju učinila ponovo mladom i doživotno vraćajući natovareni dug za PIO biću još jača i krepkija, ali neću o tome, to svi znaju. U zemlji gdje ništa nije na svome mjestu i u umjetnosti je sve iščašeno. Pišem romane, slikam i posmatram neponovljivi svijet oko sebe. To što sam sahranila svoju porodicu moj život je promijenio, nisam više rob malih želja, druga dimenzija svakog mog atoma je Bog i dok dišem, do poslednjeg daha ću izgovarati molitve da budemo zajedno jer bez tog zajedništva ne bih ni živjela. U mom dugom životu nisam srela ni zavist ni zlobu, svi su ljudi bili dobri koje sam upoznala, neko manje neko više ali u suštini svi smo spremni da u nevolji budemo rame za plakanje, a u radosti da se zajedno smijemo i uživamo. Sve je Božja volja, uprkos teškom političkom stanju, naše je da budemo vrijedni i da ne odustajemo od naših zamisli, da uprkos teškoćama vjerujemo da Bog zna i da iz te vjere crpimo snagu da podnosim i dobro i zlo što nas sustigne