Knjiga „Gusle” autora Željka Čurovića Lisanskog, poznatog narodnog guslara, sakupljača i rizničara epskih vrijednosti i epa promovisana je nedavno na Murini. U programu su učestvovali i o knjizi govoroli mr Sanja Jončić, profesor violončela, istoričar Goran Kiković, publicista Branislav Otašević, novinar Novak Vujačić i guslar Milun Tomović. Voditelj programa bio je profesor Zoran Jokić.
Kako je istakao Jokić knjiga „Gusle“ je kapitalan poduhvat stvaraoca, poštovaoca tradicije i sopstvenih korijena, pregaoca koji je uspio da u knjizi sabere sve vrijednosti gusala i onoga šta je ko kazao o tom drevnom instrumentu.
Sanja Jončić, priznala je, da, kao violončelista i neko ko je odrastao u porodici gdje se uglavnom slušala klasična muzika, o guslama nije ništa znala. Upoznajući gusle primijetila je da one liče violončelu.
- O tom našem narodnom instrumentu, kako rekoh, ništa nijesam znala, a moj prvi susret sa guslama desio se upravo zahvaljujući Željku Čuroviću, što je za mene u početku bilo odlazak u neka minula vremena. Ono što sam osjetila kad sam čula gusle jeste da se nešto veoma važno priča kroz njihov zvuk, ali da tog zvuka nije, ta priča ne bi bila tako duboka a ni toliko prožimala slušaoca. Tako sam primijetila i sličnost ova dva instrumenta, jer njihovi zvuci najsličniji su boji ljudskog glasa. Mogu da kažem da su gusle bile preteča violončela, pa onda i ovih drugih gudačkih instrumentima. One i svjedoče da smo mi jedan drevni narod, a da nijesmo ni svjesni koliko smo zapravo stari i šta sve u sebi, zahvaljujući njima, nosimo. Možda bez violon čela i preživimo, ali bez gusala teže. Zato, ova knjiga samim tim jedna je velika vrijednost koja treba da bude zavjet srpskom rodu u borbi za njegov opstanak – poručila je mr Jončić.
Vujačić je u svom obraćanju, ukazao na značaj Čurovićevog pitanja u knjizi - ko smo i šta smo, otkud dolazimo i kuda idemo, što je vječno pitanje postavljeno pred Srbima, na koje još nema odgovora, a što je primjereno trenutku u kojem se nalazimo mi u Crnoj Gori.
- Kroz šestovjekovno vrijeme mraka, usmenim predanjem, uz zvuke gusala, pravili smo narodni ep i u njemu nalazili spas. Kad smo se listom zbježali u pjesmu, u njoj se skrasili, ispred sebe držeći gusle kao poslednji bedem odbrane, i u pjesmi, moleći Boga da nas ne dodirne, spašavali se da opstanemo, ne bi li se prepoznali kao narod. Dok god se čuje pjesma i zvuk gusala, postoji nada da će nam svanuti, da ćemo izaći iz tmuša pakla u koji smo utonuli davno –istakao je Vujačić.
Istoričar Kiković istakao je značaj postajanja gusala i njihovog poja kroz vremena, ali i konstatovao da se nažalost sve manje gusle čuju u Crnoj Gori, upravo tu gdje su one ponikle i gdje su se čule najduže i najjače.
- Upravo Čurovića knjiga „Gusle“ zbori o veličini i vrijednosti gusala, o tome šta su gusle pričale kroz vremena, kako su čuvale i sačuvale našu istoriju i naš rod srpski i kako su one najjače sredstvo u borbi Srbinovoj za goli opstanak, protiv koga se najteže i boriti. Zbog toga se i pokušava u kolijevci gusala i srpstva, da se one ućutkaju kako bi se lakše izbrisala naša sjajna prošlost -kazao je Kiković.
Branislav Otašević da je Čurović napravio izuzetno vrijednu knjigu, koristeći iscrpnu građu o ovom drevnom instrumentu.
- Čurović je vještim načinom pisanja, izvornim srpskim jezikom, zaljubljen u prostore gdje je rođen i u prostore gdje danas živi i stvara, na najbolji mogući način ocijenio vrijednost epske poezije i zvuk struna gusala –kazao je Otašević.
Na kraju prisutnima se obratio i autorN.V.