Nedavno se u ozdanju Brankovogo kola pojavila antologija „Prognani Orfeji”. Antologiju čini poezija srpskih izbeglica iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i sa Kosova i Metohije s kraja 20. vijeka. Izbor za antologiju sačinio je Nenad Grujičić, koji je uvrstio samo one autore koji su lično iskusili vatru najnovijeg rata i dramu prisilnog napuštanja kućnog praga.
U antologiji „Prognani Orfeji” nalazi se 116 pjesnika, od najstarijih rođenih prije Drugog svjetskog rata pa do onih koji su još bili djeca u vrijeme izbeglištva `90. godina. Većina pjesnika svoje novo stanište pronašla je u Srbiji, ali i u Evropi, Kanadi, Australiji i drugdje. Među uvrštenim pjesnicima nalaze se: Duško Trifunović, Dara Sekulić, Vladeta Vuković, Miloš Kordić, Stevan Tontić, Radoslav Zlatanović, Anđelko Anušić, Dejan Gutalj, Branko Čučak, Milena Severović, Radomir Stojanović, Nebojša Devetak, Slobodan Kostić, Goran Simić, Radosav Stojanović, Đorđo Sladoje, Emsura Hamzić, Zdravko Krstanović, Boro Kapetanović, Tatjana Lukić, Mošo Odalović, Branko Brđanin Bajović, Svetislav Vlahović, Đorđe Vranješ, Dušan Đaković, Ranko Čolaković, Milka Božić, Đorđe Nešić, Dušan Praća, Goran Sarić, Sava Krneta, Mirko Žarić, Dragoslav Dedović, Željko Pržulj, Miloje Dončić, Mićo Cvijetić, Ružica Komar, Goran Vračar, Milan Pađen, Golub Jašović, Mićo Jelić Grnović, Ivančica Đerić, Željko Grujić, Živojin Rakočević, Radomir D. Mitrić, Milica Jeftimijević Lilić, Radomir Dimić, Branislav Zubović, Tanja Stupar Trifunović, Maja Solar, Marko Kovačević, Dajana Petrović, Milan Rakulj, Nikola Paripović i drugi.
Moto antologije oličen je dvostihom Branka Miljkovića - „Ne znaju kuće gde odoše ljudi,/ nit` pozna jutro one koje budi.”
U predgovoru autor antologije Grujičić pored ostalog kaže:
- Ova antologija pokazuje žilavost duhovnog principa i poezije, snagu živih talenata u maternjem jeziku, koji nadilaze vašarište dnevne medijske slike i novotehnološke logoreje – piše Grujičić između ostalog. I sam poeta, Grujičić ističe da „pjesnički jezik, za razliku od drugih vidova komunikacije, najdublje ovjekovječuje temu izbjeglištva i progona”.
- Ipak, katastrofa nema samo aspekt nesreće, već i lice metamorfoze koja omogućava da izbjeglištvo dobije ubrzan, naknadni proces individuacije, stvaralačke kristalizacije, psihološke adaptacije i promjene, pobjede i vaskrsnuća – piše Grujičić.
Duško Trifunović precizno određuje delikatnu poziciju izbjeglice (izmaglice, kako je on govorio): „Jer moja duša jasno poima/ da je najteže među svojima/ a duše samo toliko ima/ koliko deliš s dušmanima.”
Ž.J.
)){kind=small}
