-Život i djelo srpskog pisca Borislava Pekića predstavljeno je čitalačkoj publici u Nikšiću svjedočenjem njegove kćerke Aleksandre, izložbom i besjedom prof. dr Bogoljuba Šijakovića. Pekić, koji je 1930. godine rođen u Podgorici, najznačajniji je srpski književnih 20. vijeka, romansijer, dramski pisac, filmski scenarista, akademik i dobitnik brojnih prestižnih književnih nagrada. Čudesan pisac, tvorac neshvatljivo obimnog i sadržajnog književnog opusa, istakao je prof. dr Šijaković, pisac kojeg odlikuje životna i stvaralačka autentičnost, istorijska samosvijest u kojoj odzvanja eho minulih mitopejskih vijekova.
– „Mogao sam biti ubijen, ali nisam mogao biti pobeđen” – ovo je Pekić ne samo zapisao nego i iskusio u „Godinama koje su pojeli skakavci”. Ovaj iskaz, ovaj životni stav, sam po sebi znači mnogo. No, on takođe govori o tome da za Pekića kao pisca pitanje o istini može da bude svedeno na teorijsko pitanje estetske istine, to jest pjesničke ili umjetničke istine, besjedio je Šijaković.
Pekić je u svom književnom djelu, istakao je Šijaković, izložio brigu za status istine. „Moja književnost je samo otisak moje predstave svijeta, pa time i odnosa prema njemu i angažmana u njemu”, zapisao je Pekić.
- U ovom Pekićevom neizgled jednostavnom formulisanju sopstvene poetike ono „samo” sadrži zapravo sve: predstava svijeta je problem teorijske istine, odnos prema svijetu je istina moralnog stava, a angažman u svijetu je istina političkog života. Onda Pekićev tekst nije „samo” literarna tvorevina otvorena za mnoga i razna čitanja i interpretativne strategije (što danas često postaje neobavezna igrarija na asfaltiranoj poljani kulturnih studija), nego je tekst našeg pisca prevashodno usmjeren na univerzalnu istinu, on sadrži zahtjev za istinom i poziv da u toj istini učestvujemo, smatra prof. dr Šijaković.
Istina ima praktičnu i teorijsku vrijednost i važnost, kazao je on, a ravnodušnost prema istini je nepoželjna osobina i čak za osudu. Strast za istinom ponekad je uslov da opstanemo kao ljudska bića. U „Životu na ledu” Pekić je definišući čitav prošli vijek naveo – „Ono što čovjeku najprije pada u oči kada pogleda 20. vijek, jesu ustanove iz kojih izvire i u koje otiče: tamnice, bolnice, ludnice i čajdžinice. Prve zadovoljavaju njegovu strast za istinom, druge njegovu strast za životom, treće njegovu strast za mirom, četvrte njegovu strast za srećom”.
– U istini treba da se zaprvo susretnu strast i razum. Međutim, danas se savjet „budite razumni” na sve jezike prevodi „odustanite od istine”. Inače, vam sleduje ludnica, ako tamo uopšte primijetite promjenu ambijenta. A ako u razum i istinu uložite strast - onda vam sleduje tamnica, i primijetićete promjenu ambijenta: tamo se slobodno diše, kazao je Šijaković.
Borislav Pekić, jedan od najboljih među nama, istakao je Šijaković, izgovorio je, napisao i živio riječi „možete me ubiti, ali ne možete pobijediti”. Takav Pekić je kao devetnaestogodišnji član ilegalne organizacije „Demokratska omladina” bio osuđen na višegodišnju robiju.
– Imao je od koga naučiti ovu rečenicu. Borislavov otac, Vojislav Pekić, uputio je 1917. godine pismo slavnoj cesarsko-kraljevskoj upravi za Crnu Goru: „... i zato odlazim među ljude čija je borba izraz muka i patnji narodnih, odakle ću se za spas njegov boriti do potonje kapi krvi, a oružje koje sam u ruke uzeo ostaviću samo onda kad on postane dio Velike Srpske Države”. I neki od nas svakako su mogli čuti ovu rečenicu od svog oca. Danas to na žalost, izgleda kao neka bajka o tome da su nekad ovdje živjeli divovi. A, Pekić je sin svog oca, rekao je Šijaković.B.Brašnjo


Pekićevaca ima širom svijeta

Biblioteka grada Beograda je uz pomoć Pekićeve porodice napravila izložbu koja je za protekli period skoro obišla svijet, a u Nikšiću otvorena je u Crkveno-narodnom domu Sv. Vasilija Ostroškog. Autorka izložbe Olga Krasić-Marjanović istakla je da su panoi, na kojima su predstavljeni samo djelići iz Pekićevog života, svuda plijenili pažnju publike.
– Izložba je obišla brojne gradove Srbije, gostovala je u Herceg Novom, Podgorici, Beranama, sada i Nikšiću. „Prošetala” je preko Budimpešte čak do Toronta i Vankuvera. Zato što je svuda naišla na veliko interesovanje sa ponosom mogu da kažem da Pekićevaca ima širom svijeta, a to je nešto najbolje i najveće što jedan pisac može ostaviti iza sebe – kazala je Krasić-Marjanović.


Sjećanje na Njegoševu nagradu

Pekićeva kćerka Aleksandra pročitala je dio iz njegovog govora koji je održao na Cetinju, novembra 1987. godine kada mu je uručena „Njegoševa nagrada” za „Zlatno runo”. Organizatori dvodnevnog programa o Pekiću u Nikšiću bili su Matica srpska – Društvo članova u Crnoj Gori, Ambasada Republike Srbije i Studijski program za srpski jezik i južnoslovenske književnosti Filozofskog fakulteta u Nikšiću.