Epikurov biograf Diogen Laertije u svom djelu „Životi i mišljenja istaknutih filozofa” pobrojao je najbolja Epukurova djela: O prirodi (37 knjiga), O atomima i o praznini, O ljubavi, Izvod iz knjige o prigovorima fizičarima, Protiv Megarika, Problemi, Glavna učenja (Kyriai doxai), O izboru i izbjegavanju, O kralju, O kriteriju, ili Kanon, Hairedemos, O bogovima, O pobožnosti, Hegesianaks, O načinu života, O pravičnom postupku, Neokle Temisti, Simpozijum, Euriloh Metrodoru o viđenju, O uglu u atomu, O dodiru, O sudbini, Teorije o osjećajima Timokratu, Stragnostikon (o istraživanju budućnosti), O slikama (idolima), Protreptikos (Uvod u flozofiju), Aristobul, O muzici, O pravičnosti i ostalim vrlinama, O poklonima i zahvalnosti, Polimed, Timokrat (tri knjige), Metrodor (pet knjiga), Antior (dvije knjige), Teorija o bolestima (i smrti) Mitru, Kalistolas, O kraljevstvu, Anaksimen, Pisma.
Od ogromnog broja Epikurovih djela, međutim, sačuvano je samo nekoliko kraćih originalnih sastava, i to mahom obuhvaćenih upravo u navedenom Diogenovom radu. Tu se navodi Epikurov testament, a potom i tri njegove poslanice, i to Herodotu, Pitoklu i Menekeju, kao i „Osnovne misli” (kojih ukupno ima 40 na broju). Sačuvana su, takođe, i još neka veoma značajna saopštenja koja bacaju više svjetlosti na određena pitanja iz života i rada tog znamenitog antičkog mislioca i naučnika. Osim toga, godine 1888. u Vatikanskoj biblioteci, nađen je jedan zbornik Osnovnih misli ili aforizama kojih ima 27 na broju (taj zbornik je, inače, napisan u 14. vijeku). Uporan rad na ekscerpiranju odlomaka iz djela raznih antičkih pisaca, dao je još nekoliko desetina Epikurovih misli. Posebno treba izdvojiti više veoma značajnih originalnih Epikurovih radova, nađenih u iskopinama grada Herkulanuma koji je stradao 79. godine nove ere prilikom izliva vulkana Vezuva. U okviru nađene biblioteke konzula Pisona, inače epikurejca, bilo je i papirusa koji se odnose na učenje samog Epikura, i to odlomci iz njegove II i XI knjige „O prirodi”, zatim djelo „Teorija o bolestima (i smrti) Mitru” i sl. Najzad, jedan karakterističan izvod iz Epikurovog najznačajnijeg rada („O prirodi”) sačuvan je kod Diogena iz Enionde, i to onaj dio koji se odnosi na pobijanje Heraklitovih i stoičkih etičkih postavki.
Epikurova filozofska i naučna koncepcija je sagrađena na veoma širokoj i raznovrsnoj teorijskoj osnovi u koju ulazi najznačajnije naučno i filozofsko nasleđe mnogih njegovih znamenitih prethodnika i njihovih škola. Pored osnovne orijentacije, zasnovane na učenjima Leukipa i Demokrita, tu treba navesti Talesovo shvatanje o materijalnoj stvarnosti (i praosnovi) svijeta, Pitagorinu koncepciju o kvantitetu kao bitnom određenju realnosti, Heraklitovo prihvatanje vatre kao prauzroka i vječitog toka svijeta, čije bivanje (egzistencija) je važnije od samog bića, Aristotelova razmatranja iz raznih oblasti, kao i učenja Empedokla i Anaksagore, elejaca i drugih predstavnika starogrčke filozofske misli. Sva ta učenja su predstavljala solidnu osnovu za izgradnju jednog uzvišenog, povezanog i uticajnog sistema. Epikur je, nesumnjivo, bez obzira na veliki uticaj koji je na njega izvršilo prethodno bogato i dugotrajno (viševjekovno) filozofsko i naučno nasljeđe, jedan od najoriginalnijih antičkih mislilaca. U njegovom učenju i sistemu svaka pojedinost, misao ili ideja, predstavlja skladan elemenat koji doprinosi cjelovitosti i konzistentnosti njegovih filozofskih razmatranja.
U istoriji nauke i filozofije, posebno u okviru antičke epohe, Epikur zauzima jedno od najpočasnijih mjesta ne samo dubinom, širinom i pronicljivošću svojih misli i shvatanja, već i kao izuzetno plodan pisac i stvaralac.
Epikur je izgradio jedan cjeloviti pogled na svijet i život, koherentni i veoma uticajni filozofski sistem, kako bi objasnio svijet i obezbijedio svoju ličnu sreću u obliku zadovoljstava, koja ujedno predstavljaju osnovu za etičku mudrost. Njegov životni cilj je bio da čovjek ne treba da „pati tjelesno i ne uznemirava se duševno”, čime bi sebi obezbijedio što spokojniji, mirniji i srećniji život.
U svom učenju o prirodi, svijetu i vasioni, Epikur polazi od atomističke koncepcije prema kojoj je čitava stvarnost sačinjena od nedjeljivih, pokretnih i neuništivih konstitutivnih čestica koje su dobile ime atomi.
Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ
(Nastaviće se)