-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ
O načinu spontanog atomskog kretanja, prije nego što se atomi povežu u razne strukture, kombinacije i cjeline, Epikur obazrivo, temeljito i suvislo iznosi svoje tumačenje, ukazujući na ozbiljnost problema, te da tu treba biti racionalan i dati prihvatljivo i logički povezano i obrazloženo rješenje. Kod njegovih prethodnika, a i savremenika u staroj Grčkoj, vladale su pogrešne predstave koje je on nastojao da otkloni i ukaže na pravo stanje stvari. U vasioni ne postoje nama bliske i opštepoznate prostorne odredbe, kao što su, gore i dolje, lijevo i desno. O njoj se ne može govoriti na sličan način na koji se to radi na Zemlji. Kako je vasiona beskrajna, beskonačni su i svjetovi koji je sačinjavaju, zbog čega se nijedan dio prostora, ili svijeta, ili nekog njegovog dijela, ne može posebno izdvojiti, dajući mu neki naročiti primat ili značaj. S tim u vezi, ne mogu se ni favorizovati pojedini pravci atomskog kretanja, bilo nagore ili nadolje, lijevo ili desno, jer to nema opravdanja u jednom neomeđenom prostornom okruženju. Atomsko kretanje je, u opštem slučaju, jednoliko i pravilinijsko, ali se nebeska tijela, kao i svjetovi u cjelini, kreću različitim brzinama. Nigdje u vasioni nema mirovanja, zbog čega ne mogu da postoje tijela koja bi imala neku posebnu ulogu, koja bi, na primjer, bila „u središtu”. Takvo Epikurovo shvatanje je anticipiralo učenje slavnog italijanskog naučnika, mislioca i pjesnika Đordana Bruna (1548–1600), koji je zbog svog učenja o postojanju bezbrojnih svjetova, kao i da u vasioni nema nekih posebnih izolovanih (odvojenih) mjesta, bio optužen, osuđen od inkvizicije i živ spaljen na Cvjetnom trgu u Rimu, hrabro i dostojanstveno braneći svoja genijalna uvjerenja.
Kosmički atomski vihori su stalna pojava, zapravo nešto što se odvija neprekidno na različitim mjestima, ali i djelovi vasione koji predstavljaju „dovoljno prazan prostor”, povremeno bivajući zahvaćeni vihorom iz susjednih oblasti. Tako se javljaju nova žarišta vihornog procesa koji se širi i mijenja, dobijajući različiti oblik i intenzitet ispoljavanja i djelovanja. Pri tome ti spontano prispjeli djelovi vihornog ketanja postaju, u neku ruku, nove klice nastanka produženih oblika kosmičkih tvorevina. Novoprispjele skupine atoma (odnosno nadolazeće periferije vihora) koje se šire u nove međuprostore, Epikur naziva sjemenima, a postanak i razvoj novih svjetova, slikovito i nadahnuto upoređuje sa rođenjem i razvojem živih bića. Evo kako to prikazuje u svom pismu Pitoklu:
„Neki novi svijet nastaje kad izvjesna pogodna sjemena dođu sa nekog drugog svijeta, ili iz jednog međusvijeta, ili sa nekoliko njih, koja postepeno rastu, dobijaju djelove (udove) ili mijenjaju mjesta i primaju vlagu sa izvjesnog mjesta, i sve to dok ne sazru i čvrsto se ne nastane, ukoliko postoje podloge koje su dovoljno snažne da ih mogu primiti. Jer, samo prikupljanje, ili samo vrtlog atoma u praznom prostoru u kome može nastati jedan svijet na osnovu neophodnosti, i može rasti dotle dok se ne sudari s nekim drugim svijetom – nijesu dovoljni za nastajanje jednog svijeta, kao što tvrdi jedan od takozvanih fizičara. Jer, to se protivi pojavama.” Čitav proces nastanka i nestanka svjetova, kojih ima bezbrojno mnoštvo, odvija se isključivo prirodnim putem. Pri tome treba naglasiti da je Epikur, u skladu sa Demokritovom koncepcijom atomske strukture, prihvatao i uzimao u obzir isključivo mehaničko kretanje. To je i razumljivo, s obzirom na to da je takva vrsta pomjeranja jedino dostupna čovjekovim čulima. Uostalom, takav način objašnjavanja procesa i promjena u prirodi je bio dominirajući u nauci i filozofiji sve do 19. vijeka, a od doba Galileja, Keplera, Hajgensa, Njutna i drugih – to je bio ključni način objašnjavanja prirode i strukture vasione.
U vasioni se, prema Epikurovom mišljenju, neprekidno vrši transformacija svjetova i njegovih djelova. Kosmos je zapravo stalno poprište promjena, kretanja, ali i propadanja bilo pojedinačnih tijela, ili pak, svjetova kao celinâ. Ipak, kada neki svijet završi svoje postojanje i propadne, to ne znači da je on zauvijek bestraga nestao. Naprotiv, tu se samo radi o rasturanju ranije već uobličenih atomskih sklopova u određene tačno utvrđene cjeline. Svjetovi se javljaju u raznim oblicima, što takođe važi i za njihove sastavne djelove, a o pojedinačnim tijelima u našem svijetu, na Zemlji, možemo se neprekidno uvjeravati na osnovu naših čula.
(Nastaviće se)
