-piše: Veljko Milutinović

Ovdje pišem o pogledima na svijet mog djede Dušana Dodića, koje sam u velikoj mjeri i ja usvojio, kroz priču s ujakom Ratoljubom (drugi ujak je strijeljan na Banjici, 25. maja 1943. godine, pa ga tako nisam nikad lično upoznao, jer sam se rodio 4. maja 1951. godine, tj. oko osam godina kasnije) i kroz priču s doktorom Žikićem (ne sjećam mu se imena), kod koga sam proveo jedan vikend u Njemačkoj davne 1982. godine (Ruhr Gebiet) u toku moje DAAD specijalizacije na Univerzitetu u Dortmundu.
Pogledi na svijet oko sebe se u svakoj porodici prenose s koljena na koljeno.
Kada zainteresovani čitalac kasnije bude čitao o tome kakve su poglede na svijet imali Dušanovi potomci, moći će da uoči korelaciju s dolje iznesenim pogledima djede Dušana, koji su se na manje ili više nevidljiv način prenosili iz generacije u generaciju. Tih pogleda najviše ima kod mene, ali su naravno modifikovani u skladu s duhom vremena u kom živim. U stvari, što se tiče strateških pogleda – kako dobiti rat, tj. životnu borbu, tu su vjerovatno odstupanja minimalna. Odstupanja su veća u vezi s taktičkim pogledima – kako dobiti bitku, tj. kako ostvariti neki manji cilj u životu. Kod daljih potomaka Dušana Dodića, tih istih pogleda nužno ima sve manje i manje, tj. u svakoj sledećoj generaciji sve manje i manje, jer uticaji sa strane vremenom postaju dominantni u odnosu na uticaje koji dolaze od davnih predaka. Djeda Dušan je naročito volio psihologiju i istoriju, na koju je gledao kao na neku vrstu psihologije naroda. Mnogo je čitao na tu temu, naročito za vrijeme službovanja u Ljubljani, i iz teorijskih i iz filozofskih izvora to prenosio svojoj djeci s ciljem da ih bolje pripremi za život, a oni su to dalje prenosili do mene, na ovaj dio ima relativno puno teorijskog, a možda i malo filozofskog, onako kako sam to ja laički shvatio da je Dušan pričao svojoj djeci.
O herojstvu
Ono što se najupečatljivije urezalo u našu svijest je to da su veliki heroji uvijek i veliki stradalnici, odnosno da ne postoji nacionalna zahvalnost, a samim tim ni institucionalna, nego da zahvalnost postoji samo kod ono malo ljudi koji su od visokog integriteta. Većina ljudi pamti uslugu samo jedno godišnje doba, a ako je neko dobio uslugu koju nije zaslužio, a koja je njemu ili njoj bila važna za uzdizanje ličnog ega ili za ostvarenje važnog cilja, onda je učinilac usluge najčešće bio doživljavan kao svjedok sopstvene slabosti, pa bi postojala skrivena i najčešće nesvjesna želja da ga kao takvog treba što prije uništiti. Mnoge izdaje u vojnim i drugim školama dolazile su upravo od onih najbližih koji nisu uspjeli da postignu nešto što su mnogo željeli, pa im je smetalo kad vide da neko drugi, njima blizak, s kim se porede, to isto postiže s lakoćom. Naročito im je smetalo ako bi taj neko drugi, usput, učinio da se i njihov željeni cilj ostvari, a koji oni sami nikako nisu mogli da ostvare. Eto, tako mi je govoreno.
Lična žrtva,
plemeniti cilj
Drugim riječima, govoreno mi je da ako osjećaš potrebu da se žrtvuješ za neki viši društveni cilj, uradi to, jer to je plemenito, ali nemoj ništa da očekuješ zauzvrat, osim tužnog kraja i božjeg blagoslova, koji će možda da donese neku sreću generacijama potomaka koji preteknu za tobom. Ja imam subjektivni osjećaj da smo svi mi, njegovi danas živi potomci, do sada bili relativno zadovoljni životom, što možda djelimično dolazi i od njegove velike žrtve. Ljudi posvećeni pravoslavlju pričali su mi da vjeruju da čak devet sledećih generacija mogu uživati dobrobit koja dolazi od pretka koji je činio dobro i obrnuto, da devet sledećih generacija mogu imati patnju koja dolazi od pretka koji je činio zlo.
Od čobana na planini Lukavica kod Nikšića u Crnoj Gori saznao sam da su se u njihovoj okolini, po pravilu, zatrle sve porodice zlotvora iz ratova. Saznao sam od njih i puno drugih mudrosti – taj narod je mnogo pametan i nije čudo što su te planine, Lukavica i susjedna Sinjajevina, dale velikane srpske misli, akademike Matiju Bećkovića i Mira Vuksanovića. Iz ličnog iskustva iz udruženog rada saznao sam i da su zlotovori na radnom mjestu često poslije imali probleme u privatnom životu.
Saznao sam kroz rad i za mnoge druge životne istine, posebno od starijih kolega koje sam izuzetno cijenio i volio, od mog prvog direktora, pokojnog Đorđa Rosića, i od mog poslednjeg profesora, pokojnog akademika Pantelije Nikolića. Nastaviće se