-PIŠE: VELjKO MILUTINOVIĆ

Moja majka Simonida rodila se 18.2.1921. Dakle, njena braća su rođena prije Velikog rata, a ona poslije. Bila je najmlađa i još pored toga je razlika u godinama do starijeg brata bila blizu jedne decenije (oko 8 godina), a do starijeg polubrata više od jedne decenije (oko 12 godina). Dakle, bili su se stekli svi uslovi da bude razmažena, pogotovo zato što oko generala u svim kulturama uvijek ima ljudi koji se ponašaju snishodljivo (iz straha ili iz interesa), ne samo prema njima, već i prema članovima njihovih porodica. Izgleda da je Simonidin mentalitet zaista bio krenuo da se razvija tim putem. Kažu, kao dijete bi uvijek u kafani naručila najskuplje jelo i onda bi ga samo malo liznula i ostavila. Međutim, vremenom je izrasla u skromnu mladu osobu, a mnogo kasnije u veoma mudru zrelu ženu. Mislim da su na takav obrt prevashodno uticale dvije stvari: prvo, majka Danica je bila vrlo stroga; drugo, nekoliko kritičnih godina života provela je u Sloveniji, gdje je njen otac službovao, a tamo je uticaj jezuitskog vaspitanja bio snažan, pogotovo u školi (liceju) koju je ona pohađala, koja se nalazila pored jednog od ljubljanskih muzeja. Za osobu koja je vitka ali nije jako lijepa, pričala je kako se govorilo tada tamo: „S zada – licej, s preda –muzej“. Iz Slovenije je donijela praktičan duh i proširene vidike. Što se tiče praktičnog duha, treba napomenuti da je tamo bio običaj da preko ljeta mlade djevojke idu u ljetnje škole koje ih pripremaju za udaju i gdje je mogla da nauči mnogo praktičnih stvari, počev od toga kako se gosti dočekuju u predsoblju, koja se konverzacija vodi u dnevnoj sobi pred prelazak u trpezariju, o čemu se priča za ručkom, itd. Govoreći današnjim jezikom, to je bilo kao neki MBA (Master of Business Administration) in a Nutshell specijalizovan za udaju. Što se tiče proširenja vidika, imala je tamo priliku da proba sve moguće sportove, za koje nije imala talenta i ni na jednom se nije duže zadržavala, ali su se sa svih sačuvale slike u pozama iskusnih sportista. Dosta su putovali u okolne zemlje, a jednom brodom čak do Maroka, Španije, Francuske i Italije, gdje su u Melili (grad u Africi, tada pod španskom upravom) bili zarobljeni od strane Frankovih vlasti, pod sumnjom da je brod prevozio oružje za komuniste, što nije bio slučaj, pa su ih poslije pretresa pustili uz izvinjenje. Kad je djeda Dušan završio svoje službovanje u Ljubljani (mislim krajem 1939. ili krajem 1940), vratili su se u Beograd, u svoju kuću, koja je bila sazidana 1932. godine, i koju su, kao što je već bilo pomenuto, tokom boravka u Ljubljani izdavali da bi se otplaćivao kredit banci. Bila je svjedok velikog ispraćaja u Ljubljani, u Beogradu je skoro svakog dana pratila oca na posao do Generalštaba blizu ćoška Kneza Miloša i Nemanjine. Svjedok slave kroz koju je prošlo nekoliko stotina ljudi bila je 20. januara 1941. (tada se navraćalo nakratko, da se čestita, posluži i ide dalje), a onda je, počev od 6. aprila 1941. krenula lavina tužnih događaja. Prvo je otac kao trećepozivac zarobljen u Šestoaprilskom ratu. Poslije toga, nije ga više ni čula ni vidjela i samo su često razmjenjivali pisma. Kad je čula za očevu smrt 1955. godine, Simonida se onesvijestila. Sjećam se dobro, sjedili smo u kuhinji, na krevetu uz astal, tako da sam ja mogao da se izležavam na tom krevetu dok su majka i baba pravile ručak ili gibanicu sjedeći na tom istom krevetu. Pri padu joj se pomjerila slezina, zbog čega su mislili da ima rak, jer je pomjerena slezina pravila sjenku na rendgenskom snimku. Zato su je poslije nepotrebno operisali i izvadili joj dva rebra.
Grijeh ne ide na dušu našim ljekarima, već francuskim, jer je moj otac uspio nekako da izdejstvuje, preko Titovog ljekara Bore Božovića, dalekog rođaka iz Stijene piperske (moji Milutinovići su postali od Božovića, za razliku od Milutinovića iz istog sela, od kojih je i narodni heroj Ivan Milutinović, koji su postali od Asanovića), da ona bude operisana u Parizu – poslije toga smo vjerovali samo domaćim ljekarima u državnoj službi. Kao što je već pomenuto, tragedija je uvećana time što je polubrat Vlada otišao u Ravnogorski pokret i nisu ga nikad više vidjeli do strijeljanja, a „nulobrat“ Žida je takođe otišao u Ravnogorski pokret i nisu ga nikad više vidjeli za njegovog života. Ostao nam je veliki srebrni poslužavnik s kojeg je posluživano žito na toj slavi. Kad god ga vidimo, učvrstimo se u svom uvjerenju da ne treba da se prave velike proslave, jer poslije njih može da dođe neka nesreća.
Nastaviće se

---