-Preveo sa ruskog: VOJIN PERUNIČIĆ

Ali nije samo narodna sredina i okruženje uticalo na pjesničku darovitost mladog vladara. Dobro je poznata činjenica da je srpski pisac Sima Milutinović veoma pozitivno i korisno uticao na Njegoša i upoznao mladoga pjesnika sa evropskom romantičarskom poezijom i književnošću.
1830.godine Rade je bio izabran za naslednika vladike Petra Prvog, koji je tada umro. Brige oko upravljanja zemljom i stalna borba sa Turcima su mu smetali da se bavi poezijom. Čim se vratio iz Rusije 1833. godine, vladika je objavio svoju prvu zbirku stihova „Pustinjak cetinjski”. Veći dio stihova iz zbirke su napisani pod utiskom sa putovanja po Rusiji. Srdačnost, kojom je dočekan mladi vladika u Peterburgu, ostavila je u njegovoj duši veliku zahvalnost i lijepu uspomenu, a moć i bogatstvo Rusije, uspjesi ruske prosvećenosti i kulture su izazvali kod njega osjećaj ogromnog oduševljenja i divljenja. Zato nije ni čudo što je većina stihova iz zbirke posvećena Rusiji. Među tim stihovima su i tri ode: 1) „Oda na dan rođenja sverusijskog imperatora Nikolaja Prvog”, 2) „Oda nasledniku prestola, budućem imperatoru Aleksandru Drugog i 3) „Oda na dan rođenja naslednika ruskog prestola cesareviča velikog knjaza Aleksandra Nikolajevića”. Kad je u pitanju Njegoševa pjesnička forma u odama, on se pridržava tradicionalnog žanra svečane ode, koristi visoki stil i izraze, koji odgovaraju značaju sadržaja. U tim Njegoševim stihovima objedinjen je ruski i slovenski patriotizam:
„Slovenstvo što no jesi/ od postanja slavno dično,/ daj s oltara srce, duše/ žrtve čiste i iskrene/... Danas ti je dan rođenja/ Nikolaja, tvoga Marsa,/ tvog Olimpa cara prava./...Rus ti neka bude hrabri,/slave, kola tvoga vođa...”
U prvoj odi, za rođendan Nikolaja Prvog 25 juna, njegov lik je prikazan kao da je Zevs „gromovržac”, on je idealan monarh i ovako je opisan: „Kakva Slavjan cara ima-/pravosudna, milostiva/ djelom umna i velika/ na ratnome polju hrabra/na prestolu veljedušna./...u koju je držak kola/ od sćastija i nesreće/ od tri sv’jeta polovine/ neke miče, neke penje/ neke drži na prestole/ koje pomoć mnogi traže/ pod zaštitu ne pritječu”. Očigledno ovdje dolazi do izražaja višegodišnja slovenska književna tradicija osjećaja moći monarha kao Božjeg pomazanika. On je prikazan kao moćan čovjek-Bog, koji svojom svjetlošću rastjeruje tamu i koji pretstavlja Božju volju na zemlji.
Sa grandioznom metaforičnošću u stihovima je prikazana Rusija sa njenim ogromnim prostranstvom „od Baltika do Crnoga mora”, koja je ispunjena moćnom energijom i koja „uskipljuje” u vodama Moskve, Neve, Volge, Dona i „priča o slavnim djelima” cijelom svijetu „od Njemačke do Kine” o „prapotomku Romanovu”. Ruski car sa vrhova planina „slovenskog Olimpa” budi sve narode iz davnašnje usnulosti, o čemu govore ovi stihovi: „Nikolaj njina prava/ diže, brani, zaštištava/ s mačem golim u rukama./ Ti što gordi i ledeni/ držiš Kavkaz na plećima/ za os mu se tvrdu svati/ ter ga stresi i razruši/ nek Vulkanu žednom padne/ u čeljusti i žvalice;/ žitelje mu divlje stravi/ sa imenom Slavjan-cara,/ k nogama mu neka padnu,/za svog cara njeg’ poznaju”. Njegova ruka je porazila Persijance i Osmanlije i pjesnik sa oduševljenjem uzvikuje:
„Već su njime pokoreni
i slavenskom krvlju skupom
njinom jeste sve kupjeno...
To sve radi car Slavjanah,
no, protivni, njemu k nogam’!
Dalje u odi pjesnik se obraća ruskoj naciji: „Više od svakog ti se raduj/ o veliko pleme rusko/ koje rimskim kračeš krakom/ pod upravom Nikolaja! Mladi te je Feb osija;/ duh ti Petra i Fridriha/ na visokom tronu sjedi;/on sa tobom mudro vlada/ on te sada obukuje/ u aljine nove slavne./Pod njegovom mudrom vladom/ ti s’ uzrasto i uzrašćeš/ više svakog zemnog roda;/ slava Gala i Britanaca/ pred tvojom se mračna vidi”.
U ruskoj poeziji XVIII vijeka i prvoj polovini XIX vijeka postoji slična mitologija, koja se vezuje za lik Petra Velikog. Ruski reformator je predstavljen kao junak sa ogromnom ljudskom snagom, kao vitez i div, kao epski heroj, koji odolijeva stihijama i koji štiti poetično opjevanu Rusiju.
Na kraju ode Njegoš sa oduševljenjem poziva sve Slovene da spletu „besmrtne vijence” i sa njima ovjenčaju glave Nikolaja i Aleksandra: „A mi što smo braća tvoja/ u planine crnogorske,/ te ljubismo glas svobode,/ u naša će prosta srca/ bit pamjatnik podignuti/ zaštitniku naših pravah-/ Nikolaju velikome,/i zavazda u njih stajat/ čist i plamteć iskrenošću.../ kako zrake sjajnog sunca/ u čistome brilijantu”.
O ovoj odi Njegoš stavlja na stranu sve greške i neuspjehe evropeizovanog i kulturnog razvoja Rusije, koje su unošene iz inostranstva ili su imale unutrašnji prolazni karakter.
(NASTAVIĆE SE)