-PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ

Pošto je Stojanu Novakoviću bila poznata situacija u Skoplju i da se tamošnje turske vlasti služe služe samo turskim jezikom, predlagao je da budući srpski konzul bude lice koje govori turski. U Solunu su bili bogati trgovci, snažna jevrejska kolonija, pa mu se činilo da bi za tamošnjeg srpskog konzula trebalo da bude upućena ličnost obrazovana, vješta i uglađena.
Za prvog srpskog konzula u Skoplju srpska vlada je u decembru 1886. godine odredila Aleksu Pačića, službenika Ministarstva inostranih poslova, koji je odlično govorio turski jezik, a za konzula u Solunu Petra Karastojanovića, trgovca. S obzirom na to da su se Turci plašili da im se za turske konzule ne poture njihovi podanici ili domaći ljudi koji imaju srodnike i poznanike u evropskoj Turskoj, Novaković je turskim vlastima dostavio službene dokumente iz kojih se vidjelo da su oba kandidata Beograđani. A za svaki slučaj da ne bi turske vlasti odugovlačile sa izdavanjem berata za Pačića i Karastojanovića, on je predložio srpskoj vladi da ne izda dokumenta za rad konzula koje su turske vlasti tražile da imaju u Vranju i Užicu prije nego što takvo odobrenje dobiju srpski konzuli. Turci su, međutim, uz manje odugovlačenje predali krajem januara 1887. godine Novakoviću ekzekvature-berate za srpske konzule, pa su oni već u februaru mogli stupiti na svoju dužnost.
Sa oba konzulata Novaković je odmah uspostavio čvrste veze. Uprkos obimnim i složenim poslovima kojima je bio okupiran u Carigradu, i jedan i drugi konzulat bili su mu neprekidno u centru pažnje. U stvari i skopski i solunski konzul radili su po njegovim i vladinim uputstvima. Radilo se o praktičnoj primjeni planirane politike u evropskoj Turskoj, čije je konce upravo Novaković držao u svojim rukama. Početkom 1888. godine preminuo je bolešljivi Aleksa Pačić, pa se Novaković opet suočio sa problemom dobijanja ekzekvature za novog konzula u Skoplju. Srpska vlada se opredijelila za Peru Todorovića, poznatu javnu ličnost, publicistu i pisca. Turci su odbili da daju saglasnost za njega predloživši da srpska vlada nađe drugog kandidata. „Krivac” za takav stav bio je turski poslanik u Beogradu Zija-bej koji je u Carigrad poslao prevod nekog Todorovićevog članka, objavljenog u jednom listu u Beogradu, u kome se nepovoljno pisalo o Turcima. Za konzula u Skoplju srpska vlada je potom predložila Đorđa Popovića, književnika, tada sekretara Ministarstva inostranih poslova, i za njega je odmah dobijena saglasnost. Popović je bio dobar poznavalac prilika u Turskoj s obzirom na to da je proučio opsežnu spoljnopolitičku dokumentaciju koja se čuvala u Ministarstvu inostranih poslova, zbog čega se i samom Novakoviću činio pogodnim za to mjesto. On će, međutim, ostati u Skoplju samo do kraja oktobra 1889. godine jer ga je vlada povukla zbog loših odnosa u Konzulatu. Od velikog značaja za dalju ulogu skopskog konzulata bio je dolazak na mjesto konzula, u novembru 1889. godine, Vladimira Karića, uglednog geografa, a do tada na radu u Ministarstvu inostranih poslova čiji su pogledi na Staru Srbiju i Makedoniju bili veoma bliski Novakovićevim, a što će se i te kako osjetiti.
Novakovićevom zaslugom Srbija će uvećati broj konzulskih mjesta u evropskoj Turskoj, što će se ogledati u otvaranju konzulata u Prištini i Bitolju 1889. godine. Naročito je Konzulatu u Prištini predstojao težak zadatak jer se radilo o sredini u kojoj je srpskom narodu prijetila ozbiljna opasnost od Albanaca. S posebnom pažnjom je odatle trebalo pratiti i izučavati aktivnosti i težnje Albanaca na Kosovu i Metohiji i pomagati ostvarenju zvanične srpske politike, da se zaštiti srpsko stanovništvo od njihovih nasilja. Prvi konzul u Prištini Luka Marinković stigao je u novembru 1889. godine, ali je brzo bio ubijen, što je samo potvrdilo da se položaj Srba u Staroj Srbiji pogoršavao i da srpskim konzulima u Turskoj predstoje teški zadaci.
Sledeći Novakovićev korak u Carigradu se odnosio, isto tako, na konzulsko pitanje. Trebalo je da okonča proces zaključivanja stalne konzularne konvencije. Tu ga je, međutim, čekao mnogo teži i složeniji rad. Kada je prispio u Carigrad, projekat stalne konvencije koji je potpisao njegov prethodnik Jevrem Grujić nalazio se – kako su mu kazali – u Državnom savjetu na proučavanju. Novaković nije bio zadovoljan sadržinom toga teksta, ali je njegov zadatak bio da cijelu stvar dovede do kraja. Činilo mu se, međutim, da se srpska strana olako lišila kapitulacionih prava a za uzvrat nije dobila ništa značajnije, na primjer trgovinski ugovor u kome bi se za nju predvidjeli izvjesni veći dobici. Turci su zbog popustljivosti srpske strane bili sami na dobitku, pa je mogao očekivati da će prihvatiti utvrđeni projekat. Novaković jedino nije bio siguran kada će to biti s obzirom na to da mu je bilo poznato poslovično odugovlačenje Turaka.
– Ovdje sve ide sporo, i teško se definitivno svršava – govorio je on. Razumije se, nije mogao znati da li će isti tekst izići iz Državnog savjeta ili sa popravkama. U prvom slučaju bio je spreman da pitanje konvencije uspješno okonča, jer mu je na njegovo traženje početkom februara 1887. godine stiglo punomoćje koje je potpisao kralj Milan Obrenović. Za slučaj da bi Turci tražili izmjene, nadao se da bi se onda, u daljem toku pregovora, mogao izboriti za neka poboljšanja u korist Srbije.
(NASTAVIĆE SE)