-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Izlazak Britanije iz apstinencije svima je bilo čudno. Prosta dobronamjernost te zemlje prema novom knezu i vladi bila je pod znakom pitanja. Među konzulima u Beogradu zavladala je neprijatna surevnjivost i oni su se jedva usaglasili da se zajednički predstave knezu poslije Skupštine 2. jula, a da namjesnike pohode pojedinačno. Njihov prijem na dvoru bio je kratak i protokolaran.
Blaznavac i Ristić su odmah po preuzimanju dužnosti od privremenih namjesnika nastojali da podršku u dobijanju berata sa naslednim pravom za kneza zatraže od evropskih sila. Obratili su se prvo Kalaju i Engelhartu, a zatim i Longvortu.
Dok je Francuska obećala da na predlog Beča izađe u suret želji Srbije za naslednošću prestola, Britanija je ostala po strani. Stenli je izjavio da razumije interese Monarhije da tom pitanju pridaje veliki značaj, ali da britanska vlada smatra da je bolje ostaviti vremenu da učini svoje, nego djelovati „pod naponom“. Ta, vjerovatno očekivana, reakcija Londona nije zaustavila Bajsta. Prema njegovom nalogu, ambasador Prokeš je uspio da izdejstvuje na Porti da Berat o naslednosti prestola, izdat Milanu Obrenoviću, ne sadrži izraz „izabran“ (a elu) već „priznat“ (admis). U odgovoru na pismo zahvalnosti, Bajst je namjesnicima prenio najbolje želje cara da se u budućnosti izgrade čvrsti prijateljski odnosi dviju susjednih zemalja.
Iz izvora se vidi da je sekretar srpske agencije u Carigradu M. Bogićević tijesno sarađivao sa Prokešom na dobijanju Berata. Takođe, konzul Kalaj je brojnim argumentima podstakao svoju vladu na revnosno zauzimanje u korist Srbije. Za brzo i povoljno rješenje naslednosti prestola namjesnici su najveću zahvalnost dugovali Andrašiju i Kalaju, te njihovom uticaju na Bajsta. Austrougarska podrška se ogleda i u Portinom odustajanju od slanja komesara u Beograd poslije atentata, te prihvatanju skupštinske odluke o novom vladaru bez uslovljavanja. Berat o naslednosti prestola, o kojem Porta nije htjela da čuje poslije povratka Obrenovića 1858, izdat je već 16. jula 1868. Portin izaslanik ga je donio 29. jula, a čitan je svečano u dvoru dva dana kasnije, u prisustvu diplomatskog kora, namjesnika i ministara. Namjesnici su zahvalili austrijskoj vladi na podršci, a britanskoj na ukazanom povjerenju. Francuska podrška je, međutim, bila mlaka i uslijedila je sa velikim zadocnjenjem.
Ne manje aktuelno pitanje od izbora kneza, bilo je pitanje izbora namjesnika. Austro-Ugarska je željela ljude „koji bi nastavili spoljnu politiku Srbije u duhu pokojnog kneza Mihaila“. Direktno i uz saglasnost te velike sile, srpska vojska je na predlog Blaznavca izvikala jedinog muškog potomka Obrenovića za novog vladara. Drugim riječima, Monarhija je podržala Blaznavca u izgradnji njegove apsolutne moći, da bi joj se ovaj revanširao istiskivanjem ruskog uticaja iz Srbije. Nudio je Mađarima odbrambeno-napadački savez, ali šta je od svojih velikih obećanja bio spreman da ispuni, teško je reći. Iz Kalajevih sumnji u njegovu iskrenost, a zatim i zbog nedovoljnog poznavanja drugog namjesnika Jovana Ristića, može se zaključiti da namjesnici nijesu preuzeli bilo kakvu konkretnu obavezu prema Monarhiji. Zadržali su punu slobodu dejstva, a svoje prijateljstvo prema sjevernom susjedu uslovili su konkretnim vidovima pomoći. To potvrđuje i Kalajevo pismo nadležnima, u kom kaže da mu novac koji je tražio da potplati namjesnike „za sada“ nije potreban. Ruski špijuni po Srbiji bili su i ostali Kalajeva opsesija, te je trošio ne male sume na prikupljanju informacija o „nitima ruske agitacije“. Pred izbore za namjesnike, konzul je tražio 100.000 forinti koje bi se mogle upotrijebiti na suzbijanje Rusiji naklonjenih kandidata. Nema sumnje da je Blaznavac isplivao u prvi plan upravo zahvaljujući obećanjima da će slijediti politiku pokojnog kneza i raditi na učvršćivanju prijateljskih veza sa Habzburškom monarhijom. Pošto je procijenjen kao spretan, prepreden, smio i energičan čovjek, sva podrška Beča, uz pomoć Kalajevih sugestija, preusmjerila se ka njegovom izboru. Tome je doprinijelo saznanje da je „zapisan loše“ kod Rusa, te je zaštitu morao potražiti u Austro-Ugarskoj. Garašanin, koji je kao izuzetno popularna ličnost u zemlji isprva smatran poželjnim članom Namjesništva, za kratko vrijeme je ispao iz kombinacije, ne bez žaljenja austrougarskih zvaničnika, u čijim je krugovima smatran najiskusnijim i najspretnijim državnikom Srbije. Blaznavčeva ambicija da potisne svog bivšeg šefa bila je prevelika. Pošto je kao ministar vojni imao pod sobom 70.000 vojnika, njegova snaga nije bila za potcjenjivanje. Svega dvije nedjelje od Topčiderske katastrofe, niko u zemlji, niti van nje, nije pominjao Garašanina kao kandidata za namjesnika. Nije zanemarljiva ni Kalajeva opaska da je Blaznavac bolji kandidat za njegove planove jer nije sposoban da do kraja prozre njegove „igre“ da što duže zadrži Srbiju u orbiti Ugarske, dok bi iskusniji Garašanin svakako brzo otkrio pravi smisao njegovih nastojanja.
(NASTAVIĆE SE)