- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Karakteristično je da na ponovljene izjave namjesnika o aktivnom učešću Srbije u budućim zapletima od oktobra i novembra mjeseca 1868. nijesu više nailazili na Kalajev otpor. Konzul je na sve načine pokušavao da umiri Srbiju i tako sačuva Balkan od požara. On nije maskirao prave tendencije namjesnika, tvrdeći da će Srbija morati „pod pritiskom javnog mnjenja balkanskih zemalja i jugoslovenskih naroda“ da se umiješa u rat, ako do njega dođe. Bajst je s visine konstatovao da Srbija nije dorasla da se raspituje za planove monarhije, pogotovo ne da svoje ponašanje uslovljava odgovorom iz Beča. Na Kalaju je bilo da umanji neravnine u austro-srpskim odnosima, koje nijesu bile malobrojne. Obje strane su željele da djeluju bez obaveza u presudnom trenutku.
Glasine o savezu između Rusije i Pruske, kome sekundiraju Srbija i Rumunija da bi Austro-Ugarsku držali u škripcu, neprestano su uznemirivale Bajsta. Longvort nije smatrao nemogućim da Rusija iznenada napadne Tursku, a da joj Srbija pomogne sa sjevera, a Grčka sa juga. To je bio plan iz 1854, koji tada nije uspio. Ristić je poricao tačnost tih informacija, a Blaznavac je demantovao postojanje srpsko-rumunskog saveza, iako mu je Bratijani predlagao savez protiv Mađara.
Odnosi sa Rusijom su išli stranputicom od kneževog ubistva. Na izmaku 1868. godine ruski konzul je sa žaljenjem konstatovao da se ruska stranka u Srbiji nalazi u stanju rastojstva. Šiškin je mogao samo da konstatuje da se prvi namjesnik Blaznavac tijesno povezao sa mađarskom vladom, te da su pregovori oko ustupanja Bosne i Hercegovine Srbiji uveliko u toku. Takva ocjena bila je neosnovana i pogrešna.
Uz Šiškina se čvrsto držao italijanski konzul Skovaso, koji je pred napuštanje Beograda zbog privremenog odsustva napravio čitavu aferu u diplomatskom tijelu. Insistirao je da mu namjesnici uzvrate oproštajnu posjetu, a oni su odbili da to učine, smatrajući da knez, pa i vršioci dužnosti, nikome ne uzvraćaju posjete. Da bi izbjegli slične ispade konzula, sastavili su nova pravila po kojima će namjesnici uzvraćati zvanične posjete konzulima samo prilikom stupanja na dužnost i prilikom opoziva. U decembru 1868. o novim pravilima posjete predstavnika konzularnog tijela namjesnicima bili su obaviješteni svi strani predstavnici u Beogradu. Uz obećanje da će se uvijek starati da održavaju najbolje moguće odnose sa predstavnicima svih velikih sila, namjesnici su, pod izgovorom izbjegavanja nesporazuma, nastojali da stave na znanje stranim predstavnicima da se zauvijek prekida sa starom praksom favorizovanja pojedinih diplomatskih zastupnika. Blaznavac je pred francuskim i britanskim konzulima tvrdio da je promjena uslijedila zbog Šiškinovih prekoračenja diplomatskih normativa. Ristić se požalio da mu je ruski konzul prijetio riječima: „Dok ste se držali Rusije mogli ste sve, u protivnom gubite sve“. Vlada u Parizu se ustezala i savjetovala je Engelhartu uzdržanost, jer pitanjima delikatnog karaktera nikada ne treba pristupati u apsolutnom duhu. Zahvaljujući Longvortovim i Kalajevim zalaganjima, konzuli su se dogovorili da prihvate predlog namjesnika.
Uprkos svemu, Ristić od oktobra 1868. započinje akciju na popravljanju odnosa sa Rusijom, pokušavajući da objasni pregovaračku poziciju Srbije prema Pešti. Tome je prethodio jedan ispad prvog namjesnika, koji se sa oduševljenjem izrazio o ulasku Srbije u Dunavsku konfederaciju, koja bi pospješila proces raspada imperija. Tim je dotakao živac Rusije – rad na raspadu Habzburške monarhije i Osmanskog carstva. Budućnost Slovena Blaznavac je vidio bez dva velika carstva, a Rusija sa njima. Andraši se hvalio da će da otrgne Poljsku od Rusije i da će dati pola Balkana Srbiji da učvrsti krunu Sv. Stefana. Blaznavčeve izjave izazvale su ogorčenost u Petrogradu. Poslanik u Beču Štakelberg konstatovao je da su i Blaznavčevi i Andrašijevi pogledi obične djetinjarije. „Kakva jedinstvena država između Bukurešta, Beograda i Pešte“, pitao se Štakelberg navodeći da se radi o različitim kulturama, jezicima, geografskim granicama. Ta ideja zavređuje da bude proučavana u sferi literarnih društava jedino kao embrionalni princip, pisao je ruski diplomata. Do faze zrelosti nedostaje još mnogo toga. Štakelberg je naglasio da ima dosta onih koji maštaju o tome kako da sruše Austriju i Osmansko carstvo. A kada bi kojom kataklizmom Turci iščezli, Sloveni ne bi bili spremni da preuzmu svoj dio nasledstva, a da se ne posvađaju oko toga da li će svi ući u jedno veliko srpsko kraljevstvo, ili u federaciju proniknutu mađarskim intrigama. Priznajući da su Srbi jedino sposobni za energična dejstva, ipak je konstatovano da njihove mogućnosti ne odgovaraju njihovim stremljenjima. Vrlo su dragocjena Štakelbergova razmišljanja o potrebama Rusije da pomogne očuvanje Habzburške monarhije, jer bi za slučaj raspada trebalo imati razrađeno rješenje... „Dobro poznajem sve bolesti Austrije, ali sam za opstanak Austrije kao i Turske, sve dok ne budemo jaki... Danas očigledno za to nijesmo sposobni“, piše on dalje, zaključujući da bi sve privremene ustanke hrišćana trebalo odlučno suzbiti.
(NASTAVIĆE SE)