- Priredio i preveo sa ruskog: VOJIN PERUNIČIĆ

Podjelom Poljske Rusiji je pripao veliki broj građana katoličke vjeroispovijesti. Među postojećim katolicima na teritoriji Bjelorusije bili su i jezuiti. Vlast je bila prinuđena, kako svjetovna, tako i crkvena, da se hitno odredi u odnosu na čuveni katolički red.
Još od davnina jezuite u Rusiji nijesu cijenili, niti su ih poštovali, a sama riječ „jezuit” u ruskom jeziku ima jako izražen negativan prizvuk, jer obično takvog čovjeka nijesu smatrali dobronamjernim, već podmuklim, lukavim i licemjernim. Sa čime je to bilo povezano, savremeni ruski građanin, vjerovatno, ne može objasniti. Istina je, on nije čuo za Španca Ignacija Lojolu, o borbi jezuita sa reformatorstvom, o naglom uzletu, padu i ponovnom usponu toga katoličkog reda.
Savremeni ruski enciklopedijski rječnik neće mnogo pomoći zainteresovanom i radoznalom čovjeku. U njemu se samo površno i suvoparno objašnjava da je jezuitski red osnovan 1534. godine, a 1719. godine naredbom Petra I su prognani iz Rusije. Onda je u rječniku mirno preskočeno skoro čitavo stoljeće i odmah dato objašnje da je 1801. godine „zvanično priznato njihovo (jezuita) postojanje, ali je 1820. godine Aleksandar I zabranio njihov rad”.
Zašto je Petar „prognao” jezuite, ko ih je kasnije „priznao” u Rusiji, a zatim zbog čega je Aleksandar I „zabranio” rad ovom katoličkom redu, potpuno je nemoguće shvatiti iz ove informacije u rječniku.
Uostalom, o tome čime se Petar rukovodio u donošenju svoje odluke, već se govorilo u knjizi. Njemu se nije svidjelo prijateljstvo jezuita sa Vasilijem Golicinim, Sofijinim favoritom. Careva logika u ovom slučaju je bila sasvim jednostavna i zasnivala se na arapskoj izreci: „Prijatelj moga neprijatelja je i moj neprijatelj”. Zato je on i izašao u susret molbi patrijarha Joakima da „treba spasiti rusku zemlju od jezuita”.
Odluka gospodara nije imala ničeg zajedničkog sa religijom, ako ne računamo da su se jezuiti pokazali reformatoru sasvim beskorisnim, kao i bilo koji drugi monasi. Da su jezuiti u tom momentu imali ekskluzivno pravo i bili sposobni za proizvodnu djelatnost, kako bi se reklo, motor sa unutrašnjim sagorijevanjem, onda bi dovitljivi Petar, bez imalo dvoumljenja, zauzeo sasvim drugi stav ili poziciju prema njima.
Ruski rečnik, koji je izdat prije revolucije, za razliku od savremenog je rečitiji i pun emocija. U njemu bukvalno vri nesakriveni i nimalo suzdržani bijes:
„Priznajući vlast pape, kojega je Bog neposredno postavio, a vlast gospodara, koja proizilazi iz narodne volje i zato podliježe kontroli naroda i poslednjoj instanci – kontroli pape, jezuiti su razvili cijelu teoriju revolucija, nepoštovanja zakona, suprostavljanja gospodarima, pa čak i „surovim ubistvima”. Tu teoriju oni nijesu samo propovijedali, već su je i praktično primjenjivali. Teorije o moralu jezuita opravdavaju laži, prevare, krivokletstvo, uništavaju svaki blagorodan potsticaj prema moralnom preporodu i napredovanju, podstiču najgrublje strasti, podržavaju kompromise između Božje istine i ljudskih laži”.
Gore navedeni tekst, dosta tipičan za to vrijeme i koji je obrazac monarhističkog konzervativno-pravoslavnog mentaliteta, pojašnjava zašto je riječ „jezuit” dobila toliki negativan prizvuk u ruskom jeziku.
Moram primijetiti da se jezuiti nijesu nikada osjećali „revolucionarima”. Jozef de Mestr, ambasador Sardinskog kraljevstva u Sankt Peterburgu, dosta uvrijeđen, pisao je Aleksandru I 1815. godine, žaleći se na to da je vlast počela da pritiska red:
„Jezuiti su stražarski psi vrhovne vlasti. Vi nećete da im date volju da ujedaju lopove, to je gore po Vas. Barem im nemojte smetati da laju na njih i da Vas bude. Mi smo postavljeni kao ogromni borovi sa Alpa, koji zadržavaju sniježne lavine, a ako im padne na pamet da nas sa korijenom iščupaju, u jednom trenu će biti odneseno sve nisko rastinje”.
Katarina nije pomenuta zbog nečega u sadašnjem ruskom enciklopedijskom rečniku da je prihvatila situaciju „ da prizna postojanje jezuita” u najtežem momentu za njih, kad su oni bili progonjeni u cijelom svijetu. Papa Kliment XIV je zvanično objavio uništenje reda u svojoj buli „Dominus ac Redemptor noster” 1773. godine.
Tada je navedeno mnogo razloga za progon jezuita, po svoj prilici, svaki evropski monah je imao svoj sopstveni stav prema redu. U Portugaliji su okrivili jezuite čak za pokušaj atentata na kralja, iako se, u stvari, priča odnosila na borbu za vlast u dalekom Paragvaju, gdje su oni tokom mnogih decenija bili glavne gazde.
Ponekad su optužbe zvučale jednostavno paradoksalno. Španski kralj Karlo III okrivio je jezuite za to da su uspjeli da zaustave nerede na ulicama u Madridu, zahvaljujući svom uticaju. Logika je bila otprilike takva, kad su ih lako zaustavili, znači oni su ih sami i organizovali. Glavni razlog za kraljevu ljutnju je, vjerovatno, bila oštra kritika jezuita, zbog pogrešnih kraljevih koraka i pojavljivanja antivladinog pamfleta, koji je izašao, kako su pretpostavljali na španskom dvoru, iz pera njihovog reda.
(NASTAVIĆE SE)