-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Za Jovana Ristića se smatralo da će, kao Blaznavčev prijatelj, prihvatiti njegovu spoljnu politiku, jer je Kalaj sugerisao vladi da Ristić nije rusofil. Jovan Gavrilović, treća ličnost u Namjesništvu, jedva da se i spominje. U Beču su ipak postojale strepnje kako će se Blaznavac i Ristić pokazati na djelu. Longvort i Kalaj su se upinjali iz petnih žila da svojim vladama predstave kakva im opasnost prijeti ako Marinović ostane u vlasti. Na njega su gledali kao na produženu ruku Petrograda, kiteći ga epitetima „lukavi”, „najvještiji” i nazivajući ga „smjelim pilotom”. Bojali su se njegove ogromne snage koju je crpio iz ruskog pokroviteljstva i porodičnih veza, budući da je bio zet srpskog milionera Miše Anastasijevića, a da mu je pašenog bio sinovac kneza Aleksandra Karađorđevića, Đorđe.
Kalaju je naređeno da na nadležnim mjestima najodlučnije pobije svaku misao o aneksionističkoj politici Monarhije prema turskim provincijama, isključujući bilo kakve agresivne poduhvate koji bi bili upereni protiv Srbije. Iz straha da bi neredi u Srbiji mogli lako da prenesu uznemirenost među „našim narodima”, podrška Austrougarske privremenoj srpskoj vladi u očuvanju unutrašnjeg mira postala je osnova politike Beča prema Beogradu. Put nadvojvode Albrehta po Vojnoj granici, međutim, uznemirio je Srbiju i probudio njena podozrenja prema osvajačkim namjerama Monarhije. Zato su u Beču učinili sve da se spoljnim manifestacijama pokažu kao prijatelji Srbije, počev od carskog izaslanika na sahrani kneza, generala Gablenca i Andrašijevog izaslanika Edmunda Zičija, pa preko izbora novog vladara i ostvarivanja prava naslednosti u dinastiji Obrenović, sve do posthumnog dodjeljivanja velikog Leopoldovog krsta knezu Mihailu od strane Franje Josifa. Gablenac je važio za protivnika nadvojvode Albrehta, vrlo nepopularnog u Srbiji, dok je Ziči slovio za prijatelja pokojnog kneza.
Izbor namjesnika, koji će u četvorogodišnjem mandatu upravljati zemljom umjesto maloljetnog kneza veoma je zanimao i Rusiju. Za Ristića se u Beču mislilo da je štićenik ambasadora Ignjatijeva. U Petrogradu se, pak, smatralo da je Blaznavčev čovjek i da će njih dvojica zajedno inaugurisati prozapadnu politiku koja će oslabiti, a možda i uništiti ruski uticaj u Srbiji. Stremouhov je negirao legalnost rada Skupštine od 2. jula, tvrdeći da je ona proizvod Blaznavčevih intriga protiv Garašanina i da takva greška mora da se na idućoj skupštini ispravi u Garašaninovu korist.
Dominantan položaj prvog namjesnika Milivoja Petrovića Blaznavca bio je nesporan od juna 1868. godine. „Još se tijelo kneza Mihaila nije uspjelo ni ohladiti, a Blaznavac je već uzeo svu vlast u svoje ruke i ona mu neće iskliznuti”, pisao je u junu 1868. ruski generalni konzul u Beogradu Nikolaj Pavlovič Šiškin. Konzuli Britanije i Austrougarske su zadovoljno trljali ruke što je ruski uticaj opao, dogovorivši se da i dalje rade u tom pravcu. Prije formalne potvrde u Skupštini, Longvort je, poput Kalaja, sa sigurnošću konstatovao da je izbor Blaznavca siguran i da on predstavlja potpunu pobjedu nad ruskom partijom. Lord Stenli je u vrlo srdačnom i ohrabrujućem tonu pisao namjesnicima, kada im je zahvalio na notifikaciji o stupanju na presto kneza Milana Obrenovića.
Instrukcije N.P. Ignjatijeva da poradi da za namjesnike budu određeni proruski nastrojeni Jovan Marinović i Ilija Garašanin, Šiškin nije mogao da izvrši. Rusija nije uspjela da progura ni Marinovićev predlog da Blaznavac uzme u Namjesništvo svoje drugove, a da u vladi prvenstvo pripadne Marinoviću. Ristićev izbor je uslijedio kao srednje rješenje, mada ga u Rusiji nikada nijesu smatrali „svojim”.
Pod datumom 17. jula 1868, u Petrograd je poslat izvještaj sa procjenom opšte situacije u Srbiji. Pošto nije potekao od ličnosti iz ruskog konzulata, odiše umjerenim tonom. Izbor vladara bez opozicije, jednoglasni izbor namjesnika, ljudi na koje se ozbiljno može računati, najvažnije su ocjene u njemu. Posebno privlače pažnju birane riječi kojima se kvalifikuju ličnosti namjesnika –Blaznavac, energičan vojnik, koji ne želi da Srbija bude niti austrijska, niti ruska; Ristić, čovjek spreman da pregovara u miru sa svim velikim silama. Ukratko, tvrdi se u izvještaju da su namjesnici „Srbi, oslobođeni svih stranih uticaja”.
Ruske zvaničnike bilo je teško u to ubijediti. Car je poručio da se diplomate dobro postaraju da raniji poslovi između Rusije i Srbije ostanu u najvećoj tajnosti, iz čega se da zaključiti da su postojali strahovi da nova postavka u Srbiji ne kompromituje tu veliku silu. I Šiškin, i Gorčakov su o Blaznavcu mislili sve najgore – da je spletkaroš, intrigant antiruski nastojen, da je „tuđ” čovjek, „tijelom i dušom privržen Austriji”. O Ristiću se mislilo da je sposoban i pametan političar, ali da su mu ambicije bezgranične i da ga one nagone da ne bira sredstva i da se ne drži principa.(NASTAVIĆE SE)