-PIŠE: Milosav B. Gagović,penzionisani pukovnik JNA
U Srbiji je nešto drugačija situacija. Narod nije jedinstven jer su ga stranke podijelile. Imate onih koji vole crvenu boju, ali i onih kojima nije stran Dražin šinjel. Takva podjela među Srbima odgovara rukovodstvima u navedenim republikama, pa sve Srbe svode pod imenitelj Dražina šinjela, jer je to prihvatljivije za njihove sunarodnike, pošto i među njima ima onih koji još uvijek vole crvenu boju, a pojam četnik ih užasava i kad se pomene.
U svakom slučaju, za propagandu je ubitačnija riječ četnik nego komunista, iako je taj pojam ratnika-vojnika zloupotrijebljen u Drugom svjetskom ratu, jer su četnici kroz istoriju važili kao narodni zaštitnici i borci za slobodu svog srpskog naroda. Da zlo bude veće, tom ideološkom podvojenošću Srbi sami sebe postaju najveći neprijatelji. Zapravo, u borbi protiv crvenih oni suprotne ideologije – ,,četničke” nesvjesno se stavljaju na stranu njihovih zajedničkih protivnika Slovenaca, Hrvata i Muslimana, optužujući Miloševića kao glavnog krivca za sve što se događa, čime diskredituju svoje stvarne unutrašnje namjere, rušenje crvenih, a na svoj narod navlače ljagu srama kao stvarnih zagovornika rata. Nešto slično kao što je i general Draža tražio i dobijao pomoć od fašista za spas Kraljevine Jugoslavije od komunista. Milošević nikada nije želio rat sa bilo kojim narodom, niti širenje svoje teritorije na račun bilo čije teritorije, izuzev zaštite svojih sunarodnika čija je egzistencija bila ugrožena u navedenim republikama, i to isključivo diplomatskim putem.
To je isto ono što i sadašnja demokratska rukovodstva ističu kao problem i potrebu kad su u pitanju njihovi sunarodnici koji žive u drugim republikama, hrvatska, srpska, muslimanska i svaka druga. Njegovi unutrašnji protivnici, umjesto da ga podrže u tome, pokušavaju da taj problem riješe primjenom sile, a pojedini se u tome dobrim dijelom oslanjaju na svoje i njegove protivnike. Formiraju paravojne formacije koje kao dobrovoljce upućuju u navedene republike, a na zvanično srpsko rukovodstvo se bacaju drvljem i kamenjem, nazivajući ga krivcem za sve nedaće srpskog naroda, čime prave usluge stvarnim protivnicima srpskog naroda. Neki od tih zagovornika ,,Dražinog šinjela” obilježavaju nove granice velike Srbije, što Milošević ne želi, ali to predstavnici Hrvatske i BiH pripisuju njemu jer to ima veći značaj u svjetskoj i domaćoj javnosti nego da saopšte da je to ideja neparlamentarnih stranaka, odnosno ljudi koji nijesu na vlasti. Unutrašnji protivnici poistovećuju Miloševića sa Titom kao novim diktatorom i zagovornikom komunizma, kako bi mu umanjili značaj i ugled kod vlastitog naroda, a posebno kod srpskog naroda van Srbije, i stranih diplomata. Većina njih to radi pod uticajem određenih institucija van Srbije jer im Milošević kao ličnost od uticaja smeta u ostvarenju svojih planova na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Zapravo, oni opoziciji nude vlast u Srbiji bez crvenih boja, odnosno bez Miloševića. Neke od tih stranaka hoće monarhiju, neke demokratsko društvo, pa dolazi do konfrotacije među opozicijom u ostvarenju cilja. I jedni i drugi pomoć traže u rušenju vlasti na čijem je čelu Milošević od strane protivnika srpskog naroda,koji im se predstavljaju kao prijatelji, a zapravo im je cilj nejedinstvo srpskog naroda.
To političko nejedinstvo oko ključnog statusa Srbije stvorilo je prostor rukovodstvu navedenih republika da Srbiju etiketira kao glavnog krivca za sve što se događa na prostoru SFRJ.
Umjesto da su svijetu ukazali na ugroženost svog naroda na prostoru Hrvatske i BiH, koji je prisiljen da se brani, i da srpsko rukovodstvo ne želi ništa više od bezbjednosti svojih sunarodnika koji žive na prostoru Hrvatske i BiH, oni svojom neslogom šalju u svijet obratnu sliku, koju je sad vrlo teško okrenuti. Rukovodstva navedenih republika ne šalju u etar stavove i politiku koju vodi zvanično rukovodstvo Srbije, nego politiku pojedinih opozicionih stranaka predstavljaju kao zvaničnu politiku rukovodstva Srbije, tako da se u svijetu stiče dojam da Srbija ima pretenzije na teritorije dotičnih republika. Dovoljan primjer za ovaku konstataciju je izjava dr Vojislava Šešelja po dolasku iz Ševeningena i reagovanje hrvatskog rukovodstva na tu izjavu.(NASTAVIĆE SE)