-Piše: Dr Radoslav T. Stanišić,filmski i TV reditelj
Zato se u romanu više opisuje sam Ive nego što se nalazi iza manastirskih zidina i opisuje naličje fratarskog pustog življenja. Za Fedora Hanžekovića roman je inspirativan, ali se on od početka ogradio od potrebe da doslovno reprodukuje Matavuljev tekst. Opis ovog mladića i njegovih doživljaja poslužio je filmu kao povod da se da kritična studija o karakterima ove fratarske družine. Tako se film pomjerio više prema manastiru i opisivanju onih njegovih deset istih crva i deset ćelija, ali sasvim drugačijiih karaktera, jer se Brne razlikuje od Srdara, Srdar od Tetke, a ova od Gvardijana, i tako redom. Ive je tako došao u situaciju pasivnog posmatrača kroz čije se prisustvo reflektuju događaji. Šta se sve događa u njemu često nije jasno.
Njegov emocionalni doživljaj je dosta skučen i grub, sveden na nekoliko elementarnih osjećanja. Hanžeković želi da naglasi uticaj sredine na njegovo formiranje.
Hanžeković želi da naglasi uticaj sredine na njegovo formiranje. U atmosferi kojom je okružen teško može da sačuva svoju plemenitost, nostalgičnost prema najranijoj mladosti i neokaljana uzbuđenja. Hanžeković ne istrajava na opisu njegovih željenih osobina ili karakteristika, koliko na iznošenju onih pojedinosti koje utiču na formiranje njegove ličnosti. Zbog toga, osnovu strukture svog djela vezuje za manastir i sve ono što se događa u krugu ovih čudnih i već pomalo izvitoperenih ljudskih karaktera.
Ma koliko ponekad išao u karikaturu u slikanju detalja ili davanju cijelih portreta, čini se ipak da mu je važnije od toga da naglasi da takav život, parazitski i otuđen od sredine, mora nužno da dovede kod svih fratara do deformacija koje nimalo nisu slučajne, već su rezultat njihovog ponašanja i djelovanja. Svi su oni po tradiciji u ovaj manastir došli kao golobradi dječaci, pa su se tu formirali i od sebe učinili ovako čudna bića kakva su sada. Drugačiji i ne mogu da budu. Njihova cjelokupna aktivnost svedena je na fizičku nuždu da se održe takvi kakvi su. Međusobno mogu i da se razlikuju i suprotstavljaju jedan drugom, ali su u odnosu na spoljni svijet jedinstveni, tako da je riječ samo o nijansama, a ne o posebnim shvatanjima. To je određenost sa kojom su se oni stopili i zato toliko brane svoju pomalo čudnu zatvorenost. Ako jedan umre, drugi dolazi na njegovo mjesto. Reditelj nas tokom filma stalno podsjeća da se u sporednim prostorijama, u dvorištu ili stajama, uvijek nalazi po nekoliko golobradih dječaka koji se tu igraju, opslužuju, rade, posmatraju i čekaju da na njih dođe red da postanu mladi fratri. Prema pojedinim reakcijama mladog Ive, moglo se pretpostaviti da se on ne stapa sa ovom novom životnom sredinom, ali se taj utisak kasnije pokazuje kao varljiv. On je ambivalentan, osjeća odbojnost prema fra Srdaru, ali i izvjesnu simpatiju, ne suprotstavlja se njegovim odlukama i u pojedinim postupcima sve više počinje da liči na tog licemjernog čovjeka. Tako se miri sa izgubljenom ljubavlju sa Cvitom, prihvata objašnjenje da je nužno da se ona uda za drugog, ali da bi joj on postao ljubavnik, zgranut je grabljivošću svojih ukućana i rođaka. No njegove su reakcije samo trenutne, tako da na kraju primjećujemo da je postao isti kao i ostali fratri i da taj Bakonja fra Brne prema dječaku koji tek dolazi u manastir pokazuje istovjetnu grubost kakvu je prema njemu ispoljavao njegov stric Brne. Film je bio jedno od najzrelijih i najkompletnijih ostvarenja nastalih tih godina u Jugoslaviji. Ironijski pomak što ga je u realističkom konceptu učinio Hanžeković bio je nešto sasvim novo u našoj kinematografiji.
Nastaviće se
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.